NISU ZABORAVLJENI

Tko su bili pripadnici HOS-a u Vukovaru: Njih 58 hrabrih i odlučnih braniti Hrvatsku i civile

Dolazeći u Vukovar, 27. rujna 1991. godine, nitko od nas nije ni slutio da ulazimo u ratni pakao, koji sve jačim napadima JNA poprima apokaliptične razmjere. Bila je to krvava jesen za cijelu Hrvatsku, a mi smo upravo ulazili u grad čija će žrtva omogućiti stvaranje krvavog temelja hrvatskoj neovisnosti… 

Koncert Marka Perkovića Thompsona, prvenstveno zbog dijela medija koji su pokrenuli akciju "uhvati poznatu osobu koja se fotografirala pokraj zastave HOS-a i etiketiraj je, pa potom difamiraj" te poznatog uvoda u pjesmu 'Bojna Čavoglave', ponovo je aktualizirao rasprave oko uloge HOS-a u Domovinskom ratu, a hosovci su se, ni krivi ni dužni, našli na udaru i pojedinaca iz braniteljske populacije koji su izrazili nezadovoljstvo što se jedna ratna postrojba izdvaja od drugih postrojbi ili dragovoljaca koji su branili Hrvatsku.

Uključivanjem predsjednika, rasprava se ponovo zaoštrila, a negdje između, ne svojom voljom, ostali su i preživjeli vukovarski HOS-ovci i obitelji poginulih i nestalih branitelja Vukovara - pripadnika HOS-a. Propitkuje se njihova učinkovitost, datum njihova dolaska na vukovarsku bojišnicu te rade "izračuni" koliki je udio "vukovarskih hosovaca" u postotku svih branitelja Vukovara. Je li to, doista, pravedno prema njima? Procijenite sami. Ovo su priče tek o nekima od njih.

U svojim redovima imali su dva studenta medicine

U grad na istoku Hrvatske koji se do tada gotovo potpuno nalazio u okruženju, spremno se odazvavši očajničkom apelu za pomoć kojih je tih dana pristizao iz Vukovara, uputilo se pedeset i osam pripadnika HOS-a porijeklom iz cijele Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine te onih koji su do početka Domovinskog rata živjeli ili privremeno radili u nekoj drugoj državi, poput Švicarske, Austrije, Njemačke itd. Pod okriljem noći, kroz kukuruz, u Vukovar su ušli u tri grupe, u prvoj, najvećoj, 26./27. rujna 1991. njih čak četrdesetorica, pod zapovjedništvom Roberta Šilića – Rore. Druga grupa od četrnaest pripadnika HOS-a od kojih će većina ostati u Bogdanovcima, selu šest kilometara udaljenom od Vukovara, doći će 29. rujna, a sljedećeg dana, 30. rujna 1991. i treća, posljednja, u kojoj su bila još četiri hosovca.

Nije beznačajan, tek je rijetko spominjan podatak da su se među pripadnicima tzv. vukovarskog HOS-a nalazila i dva studenta Medicinskog fakulteta u Zagrebu koja su se odlučila staviti na raspolaganje obrani Hrvatske - prijavili su se u HOS i sa suborcima uputili prema Vukovaru. Ostali su u Bogdanovcima gdje su spašavali živote braniteljima, a za junački čin pri izvlačenju ranjenika, dr. Dražen Đurović i dr. Zoran Milas, odlikovani su Redom Nikole Šubića Zrinskog. Dr. Zoran Milas, tim je povodom izjavio: "Bio sam student, a najbrža opcija za otići na ratište je bio - HOS. Danas povjesničari razglabaju o ideološkim pitanjima, a nama je to bilo nebitno, važno nam je bilo samo staviti se na raspolaganje obrani Hrvatske".

U Vukovaru, pripadnici HOS-a će u svoju postrojbu primiti braniteljicu Violetu Antolić i branitelja, pravoslavca, Gorana Kitića, jer su s njima bili od prvog do posljednjeg dana te u Bogdanovcima, tada tek osamnaestogodišnjeg Ivicu Jurčana. Ratna izvjestiteljica Hrvatskog radija Vukovar, novinarka, književnica i vrsna književna prevoditeljica Alenka Mirković, u svojoj višestruko nagrađivanoj knjizi 91,6 MHz – Glasom protiv topova, koja se smatra jednom od najčitanijih i najboljih iskustvenih knjiga o Domovinskom ratu, između ostalog je napisala: "Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)…

Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče, a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli… "

I Vukovar je umirao s Robijem…

O pogibiji svog zapovjednika, Roberta Šilića, u knjizi "58" HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, Damir Markuš – Kutina je zapisao: "Nikad neću zaboraviti jauke ranjenih koji su odzvanjali podrumom bolnice, kad sam došao pogledati kako su naši ranjeni hosovci. Nije bilo adekvatnih lijekova, pa su trpjeli strašne bolove. Miris krvi (do tada nisam ni znao da krv ima miris), osjet smrti. Došavši do mjesta, kreveta, gdje je ležao Robi, zatekao sam drugog nepoznatog ranjenog čovjeka. Nije mi bilo jasno, pa sam medicinsku sestru pitao za hosovca Robija – "Znate, onaj iz Konjica, jak, crn, Šilić se preziva". Gledala me kao s nekom nelagodom i nakon kraćeg vremena rekla da je umro od posljedica ranjavanja. Okrenula se i otišla, a ja sam ostao ukopan. Više nisam čuo ranjene koji zapomažu, nisam osjetio miris krvi, smrti, nisam nikog vidio. Robija nema više, nema prvog zapovjednika, nema mi tko pričati o Konjicu, nema mi tko tako znalački govoriti o eksplozivu, nema visokog, crnog, ponosnog Hercegovca, nema bojovnika i ratnika, Robija…"
Doktorica Vesna Bosanac o Robertu je rekla: "Tužno je i teško bilo promatrati Robertov kraj, ostao bi živ da smo u bolnici imali dovoljne zalihe krvi. Tih dana i hrvatski Vukovar umirao je zajedno s Robertom." Kada je Robert Šilić – Rora, prvi zapovjednik pripadnika HOS-a Vukovar poginuo braneći Vukovar i Hrvatsku, imao je samo dvadeset i četiri godine.

Osim Roberta Šilića, branitelji Vukovara, kako oni domaći, tako i dragovoljci koji su došli iz drugih gradova pomoći obrani Grada i Domovine, dobro su upamtili i imena Ivana Brdara, Rudolfa Vukovića-Senzena i Ivana Krajinovića.

'Ti si naša, nikuda ti ne ideš, ne damo te'

O Ivanu Brdaru danas se ispredaju brojne priče, neke možda tijekom vremena i pretjerane, njegova hrabrost koja je gotovo graničila s ludošću, na neki je način prešla u legendu. ali ono što se doista dogodilo, o čemu svjedoče njegovi brojni, još uvijek živi suborci, dovoljno je da se pred spomenom imena toga mladića s pijetetom zamislimo.

Zvonimir Ćurković, jedan od zapovjednika HOS-a, reći će kako je Ivan bio izvrstan strijelac i požrtvovan borac, a krasila ga je posebna etika prema civilima. Iz toga razloga, važno je uvijek iznova ponoviti Ivanove riječi koje su se odnosile na civile srpske nacionalnosti:

"Na te se civile najviše mora paziti i prvi ću pobiti one koji ih budu taknuli".
Njegov suborac Ivan Široki prisjetit će se kako je sa zaprepaštenjem gledao u Ivana kada si je, nakon ranjavanja 9. rujna, sam, "na živo", šivao ranu na nozi: "Uvijek ga se sjetim onako crn, zalizan i glasno pjeva gangu. Vrhunski borac je bio".
U monografiji 4. bojne 3 gardijske brigade, Ivan Anđelić Doktor, govoreći o svome ranjavanju, zapisao je: "Vidio sam kako Brdar vadi iz svojih potkoljenica pet-šest gelera, šiljasti kao čavli, on ih čupa rukama i psuje četnicima majku…"
Ono što je malo poznato ne samo široj javnosti nego i braniteljima Vukovara je, kakvo je herojsko djelo već sljedeći dan napravio Ivan Brdar. Naime, 10. listopada, ranjen, u okruženju na Sajmištu, ostao je Zdenko Štefančić, poznatiji kao "Plavi 5". U pokušaju njegovoga spašavanja teško je ranjena Vasilija Tucker, koja je pogođena s jedanaest metaka. Prvo je teško ranjena rafalom s transportera, a nakon toga ju je gađao snajper te je dva sata ležala na otvorenom dok su je bezuspješno, pod paljbom, suborci pokušavali izvući.
"Svijest mi se naizmjenično gubila, pa opet vraćala. Očima sam im pokazivala da odu jer nisam mogla govoriti. Kako su me pokušavali vući za ruke jer mi je noga visila, u otvorene rane na tijelu zabijali su mi se i geleri koji su bili svuda po cesti. Vidjela sam da su očajni, ali Brdar nije odustajao. U jednom trenutku sam vidjela njegovo lice pred sobom, rekao mi je – 'Ti si naša, nikuda ti ne ideš, ne damo te' – a onda sam ponovo izgubila svijest. Nekoliko dana prije, naišao je dok sam motala zavoje, pitao me je imam li dosta toga, a ja sam odgovorila kako mi se čini da ćemo morati kidati i uniforme kako bi imali dovoljno za ranjenike. "Uzmi prvo moju", rekao mi je".

Fino ga operite, bio je najhrabriji na Sajmištu

Dva dana kasnije. 12. listopada 1991. godine, u večernjim satima, u blizini križanja Preradovićeve i Duge ulice, u jednom dvorištu, Ivan Brdar smrtno je ranjen. Preminuo je na rukama Nikice Burića - Samoborca. Posljednje riječi bile su mu: " Pozdravi mi s...", Nikica pretpostavlja kako je htio reći sestre, pa potom dodaje: "Prošao sam brojna ratišta, Vukovar, Maslenicu, Južno bojište, susreo sam puno branitelja, ali teško da sam sreo hrabrijeg čovjeka i ratnika od Ivana Brdara. Kada smo ga donijeli onako krvavog u bolnicu, očajan i ljut, rekao sam dr. Njavri – 'Ovaj je zaslužio da ga fino operete, ako ne najbolji, bio je najhrabriji na Sajmištu'".
Kada je poginuo braneći Hrvatsku u Vukovaru, Ivan Brdar imao je samo dvadeset i tri godine.

Nikica Burić Samoborac, legendarni branitelj Vukovara, napose Sajmišta, s posebnim riječima opisao je i Rudolfa Vukovića - Senzena: "Ratnik. Baš kad za nekog kažeš 'ratnik' - Senzen je to bio. Nenametljiv, malo je govorio, ali izdvajao se u svakom smislu, nisi ga mogao ne primijetiti. Nešto stariji od drugih momaka, iskusniji, odmah sam ocijenio da je mangup. Staložen, mrtav – hladan, najhladnokrvniji kad je bilo najgore, inteligentan. Možda ga je i bilo strah, ali to nije pokazivao… Iako sam ih upoznao tek u Vukovaru, Ivan Brdar, Senzen i ja, bili smo nerazdvojni.

Posebni su to bili 'igrači', znao si da te neće iznevjeriti, nije bilo šanse da te ostave ili se povuku. Brdar i ja smo planirali akcije, a Senzen bi se samo stvorio, bili smo uigrani kao da smo godinu dana zajedno bili na obuci. Tog 12. listopada, u večernjim satima, u blizini raskrižja Preradovićeve i Duge ulice, Ivan Brdar, Željko Herceg – Đero i ja, išli smo u akciju, no u jednom trenutku smo otkriveni i iznenada su zapucali na nas. Ja sam bio u sredini, čudno, nije me ništa pogodilo, no Brdar je ranjen smrtno, izdahnuo mi je na rukama… U tom ludilu, nisam znao da je među suborcima koji su nam prihrlili u pomoć i Senzen ranjen, čuo sam to tek nakon dva sata kad sam se vratio iz bolnice gdje smo odnijeli Brdara… Takve je ratnike bilo teško nadoknaditi… Posljednji put, vidio sam ga u bolnici nekoliko dana prije pada grada… Pamtim još onaj njegov isti, hladnokrvni osmijeh…"

Da se slaže najbolji vod na svijetu, njih bi trojica sigurno bili unutra…

Igor Široki, jedan od najmlađih pripadnika HOS-a, te ratne jeseni gotovo dječak, prisjetio se Rudolfa Vukovića: "I da želim, ne bih ga mogao zaboraviti. Bio je poseban, osebujan, kao da ga sad vidim u kožnoj jakni s resama, sa šeširom na glavi i puškom pumpericom u rukama. Pod okom je imao istetoviranu suzu, što u ono vrijeme nije bilo uobičajeno i nosio je plavu traku oko glave. Senzen je pripadao malom broju ljudi koji su više puta ranjavani i uvijek su se ponovo i ponovo vraćali na prvu crtu. Zapravo, on otamo nije ni odlazio, nakon svakog ranjavanja, povukao bi se u jednu kućicu nešto niže od našeg položaja i čim bi vidio da ne mora otići u bolnicu, ponovo bi došao… Sve do tog, posljednjeg ranjavanja… Nevjerojatan lik, nevjerojatan, doista… Hladnokrvan, kao da nije imao emocija… A način na koji je uskakao kroz prozore, kako je ratovao, mislio sam da tako nešto ima samo na filmu…

I danas imam njegov vojnički prsluk koji mi je nakon jednog ranjavanja dao, kao da je znao da on neće izaći u njemu… Čuvam ga… Govoriti o Senzenu, a uz njega ne spomenuti Samoborca i Ivana Brdara, bilo bi suludo, njih su trojica non - stop bili zajedno, a vrsni, vrsni ratnici. Često sam pomislio, da se slaže najbolji vod na svijetu, njih bi trojica sigurno bili unutra…"

Nakon sloma obrane grada i ulaska JNA i četnika u vukovarsku ratnu bolnicu, Rudolf Vuković – Senzen zarobljen je i s ostalim ranjenim braniteljima i civilima deportiran na stratište Ovčara, gdje su nemilosrdno likvidirani.

Ne mogu sjediti kod kuće i gledati kako nedužni ljudi ginu

Anđelina, sestra Kutinjanina Ivana Krajinovića - Iće, prisjetila se dana kad ga je vidjela posljednji put: "Svi smo ga pokušali spriječiti da ode. Pogotovo mama. Plakali smo i bili smo uplašeni. Koliko god da smo ga molili da ne ide, on je ponavljao – 'Ja moram ići, ne mogu sjediti kod kuće i gledati kako nedužni ljudi ginu, moram pomoći u obrani Vukovara'.

Nekoliko dana prije negoli je otišao, zatražio je od majke da ga ošiša. Rekao je: 'Ošišaj me, idem u rat, da izgledam kao čovjek'.

Nakon toga sam ga fotografirala kod nas u dvorištu. Dalje se sve odvijalo na brzinu. Jedan dan je došao džip s Ivanovim suborcima, pozdravili smo se, sve je bilo prekratko, ali taj trenutak ću pamtiti cijeli život, tako često mi se vraća. Ića, tako smo ga mi u obitelji zvali, sjeda na sic toga džipa i gleda nas. Gleda s osmijehom. To je bio zadnji pogled u oči moga brata".
Ivanov suborac Željko Soldo, ispričat će nakon izlaska iz Vukovara njegovoj sestri kako ga je ranjenoga, Ivan spasio. Prekrižio se, a onda dotrčao do njega kroz kišu metaka i odvukao ga s ceste. Dan 9. studenoga 1991. godine bio je za vukovarski HOS jedan od najtežih dana. Ranjeno je sedam hosovaca, među njima i Ivan od tenkovske granate. Ivan je ranjen u ruku i nogu i iako je do kraja dana odbijao napustiti položaj, zbog komplicirane rane na nozi, suborci su ga odnijeli u bolnicu. Kada je obitelji Krajinović javljeno kako je Ivan ranjen, iako zabrinuti, bili su sretni što je živ i na neki način, sada siguran u vukovarskoj bolnici. Na žalost, nakon što je slomljena obrana grada, dana 20. studenoga 1991.g. Ivan Krajinović Ićo je s ostalim ranjenicima i djelatnicima bolnice deportiran na farmu Ovčara, gdje je mučen, ubijen i zakopan u masovnoj grobnici. Imao je samo dvadeset i pet godina.

Izvrstan učenik, viceprvak u plivanju, radijski voditelj

Naposljetku, iako se naoko čini da se u hrvatskoj javnosti zna dovoljno o Jean-Michel Nicolieru, ne zna se dovoljno da bi se potpuno razumio motiv njegovog dolaska u Hrvatsku, njegova žrtva te da se sagledaju životne mogućnosti koje su mu se pružale, da je odabrao drugačije. A nije. Jer Vukovar je bio njegov odabir, i u dobru i u zlu.

Jean-Michel Nicolier, za obitelj Jean-Mi (Žan-Mi), rođen je 1. srpnja 1966. godine u Vesoulu, Francuska, kao najstariji od tri sina Lyliane rođ. Fournier i Jeana Nicoliera. Osnovnu školu pohađao je u Faverneyu, gdje će se pokazati kao izvrstan učenik, te će mu biti omogućeno da jedan razred preskoči, odnosno poslije završenog prvog, upiše treći. Iako će se u ranoj mladosti baviti plivanjem, u regiji Franche-Comte bit će i vice prvak u svojoj disciplini, slobodni način – kraul, njegova majka Lyliane Fournier ispričat će kako nije sport bila njegova strast, nego iznad svega, knjige i čitanje: "Obožavao je Victora Hugoa, ali doslovno je gutao sve što bi mu došlo pod ruku, ne samo klasičnu književnost, nego i knjige o povijesti i politici. Neko je vrijeme radio kao radijski voditelj, imao je prilično elektičan ukus za glazbu. Slušao je i rock, od mene je često posuđivao ploče. Voljeli smo ih oboje i morala sam ga podsjećati da mi ih vrati". Također, Lyliane će reći kako je Jean bio izuzetno društven, volio je izlaziti s prijateljima, šetati do La Motte-a (vrh u Vesoulu), te jedriti na dasci na vesoulskom jezeru. Ponekad bi otišli u kino gledati ratne ili avanturističke filmove koje je osobito volio, a poseban je dojam na njega ostavio film 'Lovac na jelene'.

"Jean-Michel je bio vrlo zaštitnički nastrojen prema meni, ali i djeci, nemoćnima općenito. Puno godina kasnije, mnogi mladi ljudi su me došli posjetiti i ispričati mi kako se Jean-Mi zauzeo za njih u školi ili nekim drugim situacijama. Uvijek se zauzimao za slabije i to je zasigurno glavni razlog zbog kojega je otišao u Hrvatsku".

Tom narodu treba pomoći…

"Jean je jako puno pratio vijesti i geopolitička zbivanja i sukobe. Još u veljači 1991., tada je radio u Švicarskoj, nazvao me je i rekao da je gledao reportažu na Arte kanalu, te da se nešto ružno sprema u Hrvatskoj. Kad su, u ožujku i travnju 1991., u Hrvatskoj počeli nemiri, to ga je potpuno obuzelo. Govorio je – 'Mama, taj se narod želi izdvojiti iz federalne države, želi neovisnost, treba mu pomoći'… Rekao je da bi bio spreman poći tamo… Onda je došao taj dan, u srpnju 1991…. Pošla sam kući iz ureda, na pauzu za ručak, i izdaleka sam na ulici prepoznala Jeana… Rekao mi je da odlazi… 'U Švicarsku?' – pitala sam ga, a on odgovara –'U Hrvatsku'…

Pozvao me je da mu pomognem spakirati kofere i sjećam se da me je pitao može li uzeti paket čokoladnog keksa 'Granola'… Od tada, od tuge, nikada više nisam kupila taj keks… Jako sam plakala, Jean nije želio da pođem s njim na kolodvor, nego da se vratim u ured, ali ja sam osjećala da ga više nikada neću vidjeti… Rekao mi je – 'Divlja trava nikada ne umire…'. Bila je to aluzija na rečenicu s kojom su se u obitelji često šalili i zadirkivali – 'Vi ste divlja trava, prezirem vas i ne razgovaram s vama više…'

Zar vam ovi ljudi sliče na fašiste?

U Hrvatsku, na zagrebački željeznički kolodvor, Jean je stigao naoružan kamerom i dnevnikom. Raspitivao se gdje se može priključiti hrvatskim dragovoljcima, pa ga je jedna gospođa uputila u dvjestotinjak metara udaljenu Šenoinu ulicu, gdje se nalazio prvi stožer HOS-a. Tamo će upoznati dva mladića s kojima će započeti i završiti svoj ratni put, Igora Širokog i Davora Purulića. S njima će, već za nekoliko dana, otići na prvu crtu bojišnice, u mjesto Mejaško Selo, općina Barilović, na Kordunu, uz rijeku Koranu, 80 km jugozapadno od Zagreba. Tu je bilo vatreno krštenje za Jean-Michela, ovaj put naoružanog puškom i tu prvi put sudjeluje u obrambenim akcijama hrvatskih dragovoljaca.

Igor Široki, o svom neprežaljenom suborcu i prijatelju, ispričat će : "Jeana je teško točno opisati, možda bi bilo najbolje reći kako je bio mješavina vojnika i čovjeka iz Crvenog križa. Pokazivao je abnormalan poriv da pomaže, da brani slabije... Činio je sve kako bi ostao s nama, čak nam je ispričao neke priče kako ima ratnog iskustva iz Legije stranaca, valjda se bojao da ga u suprotnom ne bi primili... Znali smo da laže, ali bio je izuzetno simpatičan, šaljivdžija, skroman... U Mejaškom Selu ga je snimila ekipa francuske televizije Antenne 2. Kad su ostali nasamo s njim, pitali su ga što radi s nama, fašistima, takvo su mišljenje imali tada o nama. Iako su ga zbunili, Jean je odgovorio: 'Nikada se ne bih priključio fašistima, mi smo HOS-ovci, mi smo hrvatski vojnici, borci za slobodu'. Ni tada, verbalno, ni u ratu, na položaju, nikada nas nije napustio... "

Zaljubio se u Hrvatsku, u ljude...

Lyliane Fournier : "Kad je došao u Hrvatsku, Jean-Mi nije imao djevojku. Imao je sentimentalan karakter, bio je vrlo romantična osoba. Iz Mejaškog sela čuli smo se tri, četiri puta, za tri mjeseca. Rekao mi je da se viđa s djevojkom koja mu daje satove hrvatskog jezika, ali da se prije svega zaljubio u Hrvatsku, u ljude. Također, rekao mi je da bi volio ostati živjeti u toj prekrasnoj zemlji, nakon rata.

Situacija u Hrvatskoj je postajala sve ozbiljnija i rekla sam mu :'Moraš se vratiti, to nije tvoj rat, ne radi se o tebi... Ostavi to da sami riješe...' Šutio je neko vrijeme, a onda mi je uzbuđeno rekao : "Kako mi to možeš reći, ti kao moja majka? A uvijek si mi govorila da slijedim svoje zamisli! To su moje zamisli! I još ću ti nešto reći... Prijavio sam se kao dragovoljac za Vukovar. Idem tamo! Danas ili sutra, ne znam točno, ali idem tamo kao dragovoljac!'"

Išao bih ti ja 'malo sutra', u Francusku, pomoći!

U knjizi '58' HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, o Jean-Michel Nicolieru, s puno poštovanja, Damir Markuš je zapisao:
"Jean je bio krasna osoba, vidjelo se to iz njegovog govora, ophođenja, očiju. Često sam u njegovim očima vidio isti onaj žar koji je svijetlio i u našim, reći ću tako, hrvatskim očima. Da nije govorio francuski, jer hrvatski nije znao, nitko ne bi rekao da je stranac. Sve je radio kao i mi, nikad nije tražio nikakve povlastice (toga inače nije ni bilo u Vukovaru)… Sve je dijelio s nama, kao i mi s njim. Isto tako, s nama je dijelio suze, bol i krv, jer ni on, naravno, nije mogao ostati ravnodušan na zlo koje nas je okruživalo…"
Nikica Burić Samoborac, opisat će svoj prvi susret s Jeanom-Michelom Nicolierom:
"Došao sam na položaj na kojem su bili raspoređeni dečki iz HOS-a. Rekli su mi – 'Dođi da te upoznamo s Francuzom'. Mislio sam da mu je to nadimak. 'Ne, ne' – rekli su mi – 'On ti je pravi Francuz. Došao je kao dragovoljac!'. Rekao sam da mu prevode i pitao ga zašto je došao. Odgovorio je – 'Ja volim Hrvatsku, vas napadaju, došao sam dati svoj doprinos'. Ja ga gledam, dečko mlad, zgodan, nasmijan… Zahvalio sam mu, a onda sam rekao da mu ne prevedu što sam dalje rekao, a rekao sam: 'Išao bih ti ja malo sutra u Francusku pomoći, ne volim Francuze, još bih ih gledao kako ratuju i navijao…' A, on je evo došao k nama… Eto kakav je to dečko bio… Kasnije, kad sam od jednog od preživjelih s Ovčare, Dragutina Berghofera - Belog, čuo kako su tog momka zlostavljali, tukli i cipelarili, strašno me je potreslo…"

Ranjen je nakon što smo izdani!

Jean-Michel Nicolier ranjen je dana 9. studenoga, a o samom događaju ispričat će Stjepan Tonči Antolić, također dragovoljac HOS-a, Jeanov suborac i na položaju posljednji zapovjednik: "Bilo je to ujutro, oko devet, pola deset… Imali smo na straži mobiliziranog stražara, izvjesnog Dušana Bijelića, koji je prebjegao na drugu stranu i dojavio četnicima gdje se nalazimo. U trenutku kad je kroz vrtove prošao tenk, na jedinom mjestu koje nismo izminirali, za što su dobili informaciju, bili smo u dvorištu dvije kuće dalje od Specijalne škole.

Davor Purulić ga je probao naciljati zoljom, ali nije mogao od drveća. Uočili su nas i tenk je opalio točno između nas, sva četvorica koja smo se tamo nalazila, Jean-Michel, Davor Purulić, Zvonko Bračun Čaruga iz Našica i ja, bili smo izranjavani. Iz tog su nas dvorišta izvukli Robert Šilić i tek petnaestogodišnji Zoran Harhaj.

Gdje su završili Jeanovi foto filmovi i dnevnici?

Igor Široki, kao svjedok vremena, nastavlja: " U Vukovaru, Jean je sve pažljivo i sustavno zapisivao i fotografirao. Bio je rođeni novinar. Još u Zagrebu, nudili su mu da ostane, da bude izvjestitelj, no želio je poći s nama. Bio sam osobno nazočan kad mu je i dr. Vesna Bosanac nudila da ostane u bolnici i također izvještava strane medije, sve je odbio, nije se maknuo s položaja. Fascinantna je ta njegova odanost nama, našoj ekipi s kojom je došao.
Kada je postalo jasno da je obrana grada slomljena, otišao sam do bolnice i pitao Jeana da ide s nama u proboj. Odbio je. Sjećam ga se u onom šlafroku u kojem je snimljen, imao je sa sobom filmove i svoj dnevnik, u to sam siguran. Volio bih znati kod koga je to završilo. A njega… Njega najbolje opisuje posljednji intervju koji je dao… U dobru i u zlu… Bio je takav, doista…"

Bila sam poput stotina hrvatskih majki…

"Posljednji put, glas moga sina čula sam dana 6. listopada, kada je nazvao iz Vukovara. Plakao je. Rekao mi je – 'Kad bi samo znala što oni rade… Bacaju na nas plin, nemamo se čime braniti… Moraš tražiti pomoć, trebamo pomoć… To sam i učinila, ali na žalost, nitko nije odgovorio na moj apel…" – s tugom će reći Jeanova majka, pa dodaje : "Nakon toga dana, bila sam bez vijesti, sve dok nisam dobila dva telefonska poziva od novinarke Agnes Vahramian, koja je moga sina intervjuirala u bolnici 19. studenoga. Rekla mi je da je Jean nestao 20. studenoga s ostalim pacijentima iz bolnice… Do tada, nisam znala ni da je Jean-Mi ranjen i hospitaliziran… Poslije pada Vukovara, imala sam kontakt s različitim institucijama, gdje god sam mislila da bih mogla dobiti neku informaciju… Sve je bilo dosta komplicirano jer ni Hrvati nisu znali što se dogodilo s nestalima iz bolnice… Moji prvi kontakti bili su Francusko veleposlanstvo u Beogradu, s kojima me vežu loše uspomene, Francuski konzulat u Zagrebu koji me je povezao s hrvatskim vlastima i Međunarodni Crveni križ… Bila sam u istoj situaciji kao i stotine drugih hrvatskih obitelji koje su tražile svoje najmilije…"

Vukovarska klaonica

Slom obrane grada i ulazak JNA i četnika u vukovarsku bolnicu, Jean-Michel Nicolier dočekao je živ, što je neosporno dokazao snimak intervjua koji je s njim napravila novinarka francuske televizije Agnes Vahramian. U njemu će Jean-Michel izjaviti: "Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar, to je moj izbor i u dobru i u zlu". Na pitanje, zašto dragovoljac, odgovorit će: "Jer mislim da im treba pomoći, zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao". Kad su ga upitali što za njega simbolizira Vukovar, tri puta je ponovio: "Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu".

Kada je kao ranjenik zarobljen i s ostalim ranjenim braniteljima i civilima iz vukovarske ratne bolnice deportiran na stratište Ovčara gdje je, prema iskazu svjedoka, surovo zlostavljan, a potom bez milosti likvidiran, Jean-Michel Nicolier, sin i brat, imao je dvadeset i pet godina.

Epilog

Tijekom Bitke za Vukovar i u obrani Bogdanovaca, u direktnoj borbi ili u četničkoj odmazdi nakon sloma obrane grada te u pokušajima proboja, od pedeset i osam pripadnika HOS-a, poginulo ih je gotovo pola, njih dvadeset i petorica. Njih dvadeset i šest, ako računamo i Gorana Kitića. Od ukupnog broja, samo trojica nisu bila lakše ili teže ranjena. Ivica Jurčan i Jure Mijatović 100-postotni su invalidi domovinskog rata. S današnjim danom, pripadnici HOS-a, branitelji Vukovara, kao nestali, iako je njihova sudbina izvjesna, vode se Jean Michel Nicolier, Duško Smek Bosanac i Jadranko Anić Antić – Šnicla.

******

Imena pripadnika HOS-a, heroja poginulih ili nestalih tijekom Bitke za Vukovar su:
Robert Šilić – Rora, Zdravko Špalj – Papundek, Ivan Brdar, Žarko Manjkas – Crvenkapa, Željko Delić – Švico, Mladen Amstrong – Grof, Nikola Bogojevević – Dugi Nidžo, Anđelko Sakač – Niger, Anto Šarić, Zoran Antunović, Zdravko Bezuk, Dubravko Rusek, Tomislav Lesić – Dok, Pavao Spudić – Dado, Ohran Merić, Vid Ivanić, Dragan Granić, Željko Herceg – Đero, Tihomir Tomašić – Tihica, Dragan Peša - Šiljo, Rudolf Vuković - Senzen, Ivan Krajinović – Ićo, Jean Michel Nicolier, Jadranko Anić Antić - Šnicla, Duško Smek Bosanac i Goran Kitić – Kitara.
Nemojmo ih zanijekati. Nemojmo ih zaboraviti.  

Objavio:  https://direktno.hr/