SPOMENI HRVATA U BiH KROZ POVIJEST

- 960. hrvatski kralj »Krešimir uzme cijelu Bosnu i zavlada njom«, kako bilježi Dukljanin (Presb. Diocl., 37).

- stara Hrvatska kronika iz 12. st. kazuje nam da se nakon smrti kralja Zvonimira, među hrvatskim velmožama nalazi i ban Bosne.

- U Bosni se spominje ban Borić, Hrvat iz okoline Grabarja, blizu Slavonskog Broda, iz obitelji Berislavići Graberski. Drži se da su njegovi potomci bosanski banovi i kraljevi Kotromanići. U njegovo vrieme Bosna u okviru hrvatsko-ugarske države stječe određenu samoupravu.

- Dvanaest hrvatskih plemena spominje i splitski arhiđakon Toma (umro 1268.) u svom djelu "Historia salonitana" i njegovi prepisivači.

- Iz starih izvora znaju se imena dvojice banova iz doba Petra Krešimira IV. Jedan od njih je Gojčo, a vlada prostorom od Neretve do Gvozda. Drugi je Dmitar Zvonimir, a on vlada hrvatskim zemljama između Save i Drave, odnosno Slavonijom.. Spominje se i treći ban Bosne, ali se njegovo ime ne navodi.

- Pavao Šubić (13. st.) sam sebe oslovljava ili ga tako drugi oslovljavaju, banom Hrvata i gospodarom Bosne (banus Chroatorum et dominus Bosne). Također, hrvatski velikaš Pavao Šubić zove se i jest »ban cijele Bosne, knez i gospodar Humske zemlje«.

Povelja Pavla Šubića:

"Ja, Pavao Šubić, gospodar cijele Bosne...."

- Mladen I Šubić, ban Bosne.

- Mladen II Šubić banuje u Bosni 20 godina (1302 - 1322.).

Mladen je za upravitelja Bosne postavio sinove Stjepana Kotromanića, Stjepana II. i Vladislava.

SUPETARSKI KARTULAR

(Bosanski banovi - izbornici hrvatskih kraljeva)

Radi se o dragocjenom zborniku povelja negdašnjega benediktinskoga samostana Sv. Petar u Selu (Supetar) u Donjim Poljicima na putu u Omiš, u današnjem mjestu Jesenica-Krilo. Supetarski zbornik se danas nalazi u kaptolskom arhivu u Splitu. Stručno su ga izdali g. 1952 profesori V. Novak i P. Skok u izdanjima Akademije u Zagrebu pod naslovom: Supetarski kartular.
Supetarski zbornik se sastoji od 15 pergamenskih listova. Prvi glavni dio napisan je oko g. 1105 lijepom karolinškom minuskulom. Na zadnjem listu (f. 15r-v) nalaze se dva kasnija zapisa, pisana nekaligrafskom karolinškom minuskulom. U njima se govori o sedam hrvatskih banova, koji su birali hrvatske kraljeve, te o postavljanju banova iz 12 hrvatskih plemena. Kako se iz pisma mora zaključiti, ova su dva zapisa nadopisana u Supetarski zbornik iz nekoga staroga izvornika koncem 13. ili najkasnije početkom 14-st. Izvornik je prepisivač teško čitao radi njegove velike starosti, što nam kažu nepotpuno i nerazumljivo prepisane riječi. Najvjerojatnije je, da je izvornik ovih nadopisanih zapisa nastao koncem 11-st., kada su u Hrvatskoj nakon smrti kralja Petra Krešimira IV (+ 1074), koji je umro bez izravnih potomaka, nastale velike borbe oko imenovanja hrvatskoga kralja. U Supetarski zbornik ova je bilješka upisana po svoj prilici onda, kada je ponovno otvoreno pitanje nasljedstva u hrvatskoj državi koncem 13-st., kada je izumrla dotadašnja ugarsko-hrvatska vladalačka obitelj Arpadovića.

U prvomu zapisu na dnu druge stranice 15. lista o biranju hrvatskih kraljeva piše ovo:

"U prošlim vremenima u kraljevstvu Hrvata bio je ovakav običaj: bilo je sedam banova, koji su birali kralja u Hrvatskoj, kada bi kralj umro bez djece, naime ban Hrvatske prvi, ban bosanski drugi, ban Slavonije treći, ban Posige četvrti, ban Podravije peti, ban Albanije šesti, ban Sremi [= Hl'mi, Hum] sedmi..."

"Tempore transacto erat consuetudo in regno Croatorum: erant septem bani qui eligerant regati in Croacia, quando rex sine liberis moriebatur, scilicet banus Croaciae primus, banus bosniensis secundus, banus Sclavonie tercius, banus Posige quartus, banus Podrauie quintus, banus Albanie sestus, banus Sremi septimus..."

Kako se vidi, onaj, koji je prepisao ovu bilješku u Supetarski zbornik, nije mogao pravo pročitati imena iz predloška, koji je prepisivao, pa je pokrajine zadnjih banova krivo i nerazumljivo napisao. U djelu Rasprave i prilozi profesori Novak i Skok obradili su pitanje kako su se stvarno zvale četiri zadnje banovine. Utvrdili su da su imena prvih triju banovina dobro prepisana pa točno znamo, kojim su zemljama vladali trojica prvih banova. Ban Hrvatske je onaj koji je banovao u kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije od Jadrana do Gvozda. Ban bosanski je vladao zemljicom Bosnom (između rijeka Bosne i Drine), a ban Slavonije upravljao je hrvatskim zemljama između Gvozda i Drave, a ti se krajevi od 11-st. zovu kraljevina Slavonije (regnum Sclavoniae). Činjenica da hrvatski pravnici u 11., dotično koncem 13. ili početkom 14. st., navode bana Bosne kao izbornika hrvatskih kraljeva, govori nam, da se u tim stoljećima u Hrvatskoj Bosna smatrala hrvatskom zemljom, u kojoj upravlja jedan od hrvatskih narodnih vladalaca. Po naravi same stvari bosanski ban nikako ne bi mogao birati hrvatskog kralja da i on sam nije bio etnički Hrvat i da nije predstavljao jedno hrvatsko pleme.
Ako Supetarski zbornik izričito broji bosanskoga bana među izbornicima hrvatskoga kralja, znači, da su ga i on i tadašnji hrvatski pravnici smatrali pokrajinskim hrvatskim upraviteljem, a njegovu zemlju dijelom opće hrvatske narodne države.

- Glasoviti talijanski humanist Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388. - 1463.) u svom poznatom djelu Povijesti prenosi gotovo od riječi do riječi ono, što je Dandolo napisao o duvanjskom saboru, dotično o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj. Ovo Biondovo svjedočanstvo nema posebne povjesne vrijednosti, jer prepisuje A. Dandola. Na koncu ipak Biondo zaključuje svoj navod svojim osobnim zaglavkom, koji nije uzeo iz Dandola. Taj glasi: " ... Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske". Ovo svjedočanstvo ima posebnu povijesnu vrijednost, jer nam ono dokazuje, da se sredinom 15-st., kada je Biondo pisao svoje djelo, na zapadu smatrala Bosna, kojoj je tada pripadala i zapadna Raška, hrvatskom zemljom.

("Rassiaque et Bosna pro regni Chroatiae regionibus habentur ", BLONDUS 115r (177); ŠIŠIĆ, Letopis 37.)

- bosanski ban Prijezda, bio je podrietlom iz Hrvatske (iz Kutjeva).

- Bosanski vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić (14 st.), najbliži suradnik bosanskog kralja Tvrtka Kotromanića, takodjer prije njega je to bio njegov otac Vukac Hrvatinić. »veliki vojvoda bosanskog rusaga i herceg splitski«

>>Herceg Splita, podkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda bosanski i knez Donjih kraja<<

- Bosanski kralj Tvrtko (1390.) se prozvao >>kraljem Hrvatske i Dalmacije<<.

- Andrija Dandolo, dužd mletački (1343. - 1354), najodličniji je ljetopisac mletačke republike. U svom djelu Chronicon venetum, koje se i danas čuva u izvorniku u biblioteci sv. Marka u Mlecima, on donosi veoma vrijednih vijesti i o najstarijoj prošlosti hrvatskog naroda. Za to je crpio građu iz arhiva mletačkih duždeva te iz raznih djela, koja su bila napisana prije njega. O hrvatskom saboru na Duvnu i o razdiobi hrvatske države na tom saboru Dandolo piše ovo: "Svetopulk, kralj Dalmacije... na Duvanjskom polju krunjen je i kraljevstvo svoje Dalmacije razdijeli na četiri dijela... Od polja naime Duvanjskoga do Istre nazva Bijelom Hrvatskom, i od toga polja do Drača (u Albaniji) Crvenom Hrvatskom; a planinski dio od rijeke Drine do Macedonije nazva Raškom, i od te rijeke ovamo, Bosnom ... Moderni pak cijelo primorje zovu Dalmacijom, a planinski dio Hrvatskom".

("Suetonius rex Dalmacie... in plano Dalme coronatus est et regnum suum Dalmacie in IIIIor partes diuisit... A plano itaque Dalme usque Ystriam, Chroaciam Albam uocauit, et a dicto plano usque Duracium Chroaciam Rubeam, et uersus mon-tana a flumine Drino usque Macedoniam, Rassiam, et a dicto flumine citra, Bosnam nominauit... Moderni autem maritimam totam uocant Dalmaciam, montana autem Chroaciam", DANDOLO 172 182 sl.; 2. izd. 156.)

Dandolov je navod blizak Ljetopisu Popa Dukljanina, ali nije izravno prepisan iz nama poznate redakcije toga Ljetopisa. Najvažnija novost, koju nam Dandolo donosi u svom tekstu, jest ta, da se Zagorje ne zove "Surbia" nego "Chroatia", Hrvatska. Šišić je dobro primijetio, da ni u Ljetopisu Popa Dukljanina naziv Surbia, kao ni Zagorje, nema političko ni etničko značenje nego samo zemljopisno, mjesno, ipak da ne bi tko navod Surbia krivo shvatio, Dandolo ga ispušta i veli, da se u njegovo vrijeme Zagora, tj. Bosna, zove Hrvatska, i prema tome da čini sastavni dio hrvatskih narodnih zemalja.

- Glasoviti talijanski čovjekoljubac Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388-1463) u svom poznatom djelu Povijesti iznosi sliedeće:

,,... Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske''.

" ... Rassiaque et Bosna pro regni Chroatiae regionibus habentur "

- Laonik Halkokondyles (o. 1432. - 1490.), rodom Grk iz Atene, bio je učen humanist i dobar poznavalac prilika svoga doba na Balkanu i u turskom carstvu. Napisao je suvremenu Povijest Turske na osnovu onoga što je sam vidio, a djelomično i prema pisanim izvorima. Osim grčkoga govorio je turski, a kako se čini, poznavao je i slavenske jezike: bugarski, srpski i hrvatski. Njegova je slaba strana vremenoslovlje, on naime rijetko spominje godine i dane, a i onda, kada ih navodi, nije u tome uvijek pouzdan. Inače on je istinoljubiv, nepristran i dobro obaviješten o stvarima, o kojima piše.

Halkokondyles u svom djelu više puta spominje Bosnu i narod, koji u njoj živi. Prema njemu Slaveni se na Balkanu dijele u tri različita naroda: Bugare, Srbe i Hrvate, koje on prema tadašnjem humanističkom običaju naziva starim klasičnim imenima: Mezeji, Tribali i Iliri.
Prema Halkokondilesu Tribali i Iliri, dotično Srbi i Hrvati, su dva različita slavenska naroda, koje dijeli rijeka Dorobica, pod kojom, izgleda, jedanput razumijeva rijeku Dubravu (Dobre), koja je u 15. stoljeću dijelila Mačvu od srpskih zemalja, a drugi put rijeku Drinu. U svakom slučaju ta je razdiobna granična rijeka ležala istočno od grada Bobovca.

Po Halkokondilesu Iliri, tj. Hrvati, žive zapadno od Drine do Jadranskoga mora, koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre. Sva Bosna neposredno prije njezina pada pod Tursku i za vrijeme zaposjednuća bila je naseljena isključivo Ilirima, naime narodom istovjetnim s onim, koji je tada živio u današnjoj Dalmaciji do Istre, a to znači Hrvatima. I zemlje Sandaljeve, kako Halkokondyles zove široku oblast, kojom je u njegovo vrijeme vladao Herceg Stjepan, sinovac i nasljednik Sandaljev, smješta on u Ilirik. I u toj zemlji živi isti narod, kao onaj uz dalmatinsku obalu do Istre, a to su bili Hrvati. Bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića (1461. - 1463.) Halkokondyles zove kraljem Ilira, tj. Hrvata.

Svjedočanstvo Halkokondilesovo ima posebnu vrijednost, jer nam ono opisuje etničko stanje Bosne i Hercegovine neposredno prije pada pod Tursku, s kojom dolazi u zemlju jak priljev stranoga narodnoga življa.

CHALCOCONDILES L., : "Historiae (de rebus turcicis)", u "Corpus scriptorum historiae byzantinae 48", Bonn 1843.

- Kralj Matijaš Korvin 1468.:

,,za uzdržavanje grada našega Počitelja zvanoga u rečenoj kraljevini našoj Hrvatskoj''

- Glagoljski nadpis u kamenu utvrde u Bužimu, kraj 15. st.

,,Ta grad sazidal iz fudumenta izibrani knez Juraj Mikuličić. U nu vrime va vsej hrvatskoj zemlji boljega čovika ne biše, zač u kralja Matijaša u veliki počtenji biše, zač ot cara turskoga ugrskoj zemlji mir našal biše. I car rimski, ta ga dobrim čovikom zoviše. I vsaki od tih poglavit dar dal mu biše. A Hrvati ga za nenavist hercegom Ivanišem pogubiše. Ki li se oće takim čovikom zvati, neka takov grad iz fudumenta ima izzidati, tere ima sebi tako ...''

buzimski nadpis

- Mnogi se glasoviti turski pase i veziri, pa i oni iz Bosne, ne stide svog hrvatskog podrijetla i uz samo ime stavljaju pridjevak »Hrvat«. Dr. Safvetbeg Basagic, povjesnicar i pjesnik, nabraja ih vise u svom djelu »Znameniti Hrvati Bosnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini« (Zagreb, 1931.). Tako je Mahmutpasa Hrvat, koji »stoji na celu svim vezirima, ucenjacima i pjesnicima iz nasih krajeva«. Postao je velikim vezirom iza osvojenja Carigrada (1453.). Takav je i Memipasa Hrvat (iz Gradacca) i Rustempasa Hrvat (po misljenju Kresevljakovica rodom iz Sarajeva), i Sijavupasa Hrvat, i Tahvilpasa Kulenovic Hrvat, sadr' azam Selima II., i jos po koji drugi veliki dostojanstvenik Turskog carstva.

- Popis bosanske vojske (pod Turcima) pried bitku na Mohačkom polju g. 1526. Iz ovoga je vidljiva velika prisutnost Hrvata muslimana u toj vojsci.

- Antonio Burgio, papinski poslanik na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita II dne 18. veljače 1526. pisao je Jakovu Sadoleto, tajniku pape Klementa VII u Rim, ovako:

,,U pismu od 15. (o. mj.) pisao sam, da se Hrvati misle predati vojvodi Ferdinandu i da grof Krsto (Frankopan) misli postati gospodar Bosne. Nakon toga sam saznao bolje. Neka zna Vaše prečasno gospodstvo, da su pregovori istiniti, i kažu da vojvoda Ferdinad to rado sluša, da bi se mogao proglasiti kraljem Bosne, jer Bosna pripada Hrvatskoj''.

- 1531. Ivan Tomko Mrnavić koji sebe istovriemeno smatra i Bošnjakom i Hrvatom, pjeva sliedeće u pjesmi ,,Život Magdalene Budrišić'':

,,Biše roda svoga zator jur vidila,

Puka harvatskoga razutje slišala,

Pod Turci Bosnu svu biše oplakala,

Hercega daržavu zgubljenu jadala...''

Evo i naslova nekih njegovih djela:

"Život Margarite blažene Divice, itd. prinešen iz vlaškoga u harvatski jezik ", u Mletcih 1614.

"Žalosnoskazje Krispa Cesara itd. preneseno iz pisme vlaške u harvatsku tumačenjem i slogom Iv. Tomka Marnjavića bošnjanina, kanonika Šibeničkoga, vlastopis g. 1614. u Rimu ".

"Istumačenje obilnie nauka karstianskoga od g. R. Bellarmina kardinala prinešeno u jezik harvatski, u Rimu 1627 ".

"Vita Berislavi Bosnensis Episcopi Vesprimensis etc. Ioanne Tomco Marnavich bosnen(si) canonico Si(beni)cen(si) Authore. Venetiis 1620 ".

- Junački branitelj Kisega, Nikola Jurišić, 23. lipnja 1541 pisao je zapovjedniku Bihaća, kako je taj grad ,,cieloga kraljevstva Hrvatske spas i uporište''

- Samo turski spis s hrvatskim nazivima mjeseci, koji je nama poznat, stariji je za 60 godina od Divkovićeva djela i pisan je 1550. (Fehim Spaho, Narodni nazivi mjeseci, kal. »Napredak«, 1935., 42-44). Pisac turskog kalendara veli, da je taj pisan ,,bosanskim'' jezikom. Dakle stari Bosnjaci XVI. i kasnijih stoljeca upotrebljavali su hrvatske nazive mjeseci.

- 1562. Fra Ivan Tomašić napisao je djelo Kratki ljetopis kraljevine Hrvatske na latinskom jeziku. Pripadao je franjevačkom samostanu u Otoki na Uni

- 1579. - Protestantski propovjednik Antun Dalmatinac o Bosni je ovako pisao: ,,... Ako nećemo pod oblast Tursku prići kako jest Bosna ... Hrvatska zemlja''

- Papinski poslanik g. 1580 zove Unu, u današnjoj Bosni, ,,glavna rijeka Hrvatske''.

- Kad je pao Bihać u turske ruke ( 1592. ), zove ga mletački poslanik u izvješću duždu »glavnim gradom (metropolitana) Hrvatske«, jer je tu više puta zasijedao hrvatski sabor i stolovao hrv. podban (Ljubić, Ogled. knjiž. pov., IL, 167). Unu tada smatraju najvažnijom hrvatskom riekom (Theiner, Mon. slav. mer., II., 75).

- Nakon sklopljenoga mira, hrvatski staleži na saboru u Zagrebu početkom rujna g. 1608 zaključili su, da hrvatski izaslanici na obćem saboru u Požunu traže, da se svi krajevi od Drave do Jadrana, pak i oni u Bosni, ujedine s kraljevinom Hrvatskom i podvrgnu pod vlast hrvatskog bana. Taj zahtjev prihvatio je novi kralj Matija II. (1608.-1619.) i na nj se zakleo u svojoj krunitbenoj zavjernici. Budući da kralj Matija nije ispunio svoju obvezu, hrvatski staleži ponovno su obnovili taj zahtjev na svom saboru od g. 1628.

- Turčin Muslihudin bin Ali, banjalučki muderis, u svom djelu "Munjetul-taliban ve gunjetur ragabin", pisanom 1609. godine tvrdi da je Bosna, u kojoj je napisao to djelo, pokrajina u kojoj žive Hrvati.

- Franjevac fra Franjo Glavinić (1580-1650). Kako je on sam zabilježio, njega su roditelji iz Glamoča u kolievci prenieli u Istru, bježeći pred progonima Turaka, da sačuvaju svoju katoličku vjeru. Glavinić je u Istri postao franjevac i tri puta bio je provincijalnim starješinom franjevačke provincije " Hrvatske Bosne ".

U svom djelu Svitlost duše verne, tiskanom u Mlecima g. 1632 Glavinić kaže, da ga je napisao: ,,za ugoditi bratji i vernim, a navlastito hervatskomu jeziku''.

Prvo Glavinića djelo tiskano na hrvatskom jeziku nosi naslov ,,Czvit szvetih, t.j. sivot szvetih itd. prenessen i szlosen na Harvatszki jezik'', u Mletcima 1628. To je djelo Glavinić posvetio hrvatskomu knezu Vuku Krsti Frankopanu, za kojega kaže: ,,Inter nostrae nationis Proceres nemini secundus'' = među velikašima našega naroda, koji ne zaostaje za nikim.

- Kada je g. 1636 fra Jeronim Lučić-Bogoslavić iz Brgula kod Vareša bio imenovan biskupom drivatskim i upraviteljem biskupije bosanske, njegov rođak Augustin Vlastelinović iz Sarajeva ispjevao mu je u počast pjesmu, u kojoj se nalaze i ovi stihovi:

,,Još odkad Banovo pomanjka kraljevstvo,

Razsu se Stipanovo herceško gospodstvo.

Moguće vladarstvo kralja bosanskoga

Zatr se hrabrenstvo puka harvatskoga ...''

- Rimska Rota je na svojoj obćoj sjednici od 24. travnja 1656 doniela odluku

,,Odlučujemo i izjavljujemo, da istinita i stvarna zemlja naroda Ilirskoga prema Buli i misli rečenoga Siksta V bila je i jest, i razumjeti se ima Dalmacija ili Ilirik, kojega su dijelovi: Hrvatska, Bosna i Slavonija, potpuno isključivši Korušku, Štajersku i Kranjsku; i samo oni, koji su rođeni u tim četirma pokrajinama: u Dalmaciji, Hrvatskoj, Bosni i Slavoniji mogu biti primani ... ''

,,...dicimus, pronunciamus, sententiamus, definimus et declaramus, Provinciam veram et propriam nationis Illyricae ... fuissse et esse et intelligi debere, Dalmatiam sive Illyricum, cuius partes sunt Croatia, Bosna et Slavonia, exclusis penitus Carinthia, Styria et Carniola, et oriundos ex dictis quator regionibus Dalmatiae, Croatiae, Bosnae et Slovoniae tantun admitti posse tam ad canonicatus et beneficia ecclesiastica eiusdem collegiatae ... quam ad hospilalitatem et congregationem eiusdem sancti Hieronymi.''

- God. 1661. pećki patrijarh došao je u Bosnu s carskim fermanom, da podvrgne katolike pod svoju vlast. U tom radu naišao je na jak otpor katolika u Hlivnu. Kada je patrijarh pred hlivanjskim kadijom dokazivao svoja prava, mjesni katolici pobunili su se, pa je i muško i žensko navalilo na mešćanu (sudnicu). U bijesu sudnicu su razvalili, a kadija i patrijarh teškom mukom iznijeli su žive glave. O tome je narod spjevao narodnu pjesmu, koju je kasnije zabilježio fra Nikola Lašvanin i u svoj Ljetopis unio. U toj pjesmi sam narod u Hlivnu sebe naziva " Harvaćanima ", tj. Hrvatima. Taj dio pjesme glasi ovako:

,,Navališe Haravaćani i njihove mlade žene,

S palicama, i s' kamenjem ...

Svu mešćenu razorile,

i kadiji tisno biše ...''

- Tako poznati zemljopisac Ivan Blaeu (Johannes Blavius) nacrtao je zemljovid ,,Ilirika'' i tu objelodanio u svom Velikom atlasu g. 1669. u Amsterdamu. Tu je kartu posvetio tadašnjemu hrvatskom banu Petru Zrinjskomu i u lievom kutu karte na latinskom jeziku napisao ove riječi: ,,Današnji Ilirik, koji pisci obično zovu ' Slavonija', a Talijanci ' Schiavonia', dijeli se na Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu i Slavoniju. Veći dio [današnjega] Ilirika drže Turci, dijeleći ga na oblasti, koje po svom običaju nazivaju sandžakatima. Drugo drže Mlečani, Madžari i Dubrovčani''.

Zemljovid ,,Ilirika'', zemljopisca Johannesa Blaviusa iz 1669. u Amsterdamu

- Prastari hrvatski ljetopis (17. st.) (Lucius: De regno Dalm. et Croat., str. 309), pripovieda: »Poslije toga kad se razcijepilo kraljevstvo (Hrvatska) u dijelove, izabrase Bošnjaci god. 1079. sebi posebnog poglavara; isto učiniše i Neretljani; a Hrvati izaberu za vladara tuđinca.« Malo zatim, po istoj kronici, kralj Bela zavlada svim dielovima Zvonimirove države: Bosnom, Hrvatskom, Dalmacijom, Neretvanskom Krajinom.

- Krajem 17. st. jedan Francuz napisao je Poviest današnjega stanja kraljevine Ugarske. U tom djelu on piše:

,,Nekada je kraljevina Hrvatske obuhvaćala sve, što leži između Drave i Dalmatinskoga mora ter se dielila u tri diela ... (Današnja) Hrvatska redovito se dieli na austrijsku ili kraljevsku i na tursku Hrvatsku, jerbo su joj vrhovnici austrijska kuća i Otomani''.

,,Autrefois le Royaume de Croatie comprenoit tout ce qui est depuis le Draw jusques a la Mer de Dalmatie, et on le divisoit en trois parties. La Croatie d'aujourd'hui est entre la Bosnie, l'Esclavonie, l'Allemagne et la Dalmatie ... On distingue ordinairement la Croatie en celle d'Autriche on Royale et en la Croatie turque, parce que la maison Autriche et les Ottomas en sont Souverains''

- Pišući Kongregaciji de propaganda u Rim g. 1680 bosanski pisac franjevac fra Ivan Ančić tvrdi, da se Hlivno, Rama i cijela duvanjska biskupija nalaze u Hrvatskoj (in principato di Croazia).

- Hrvatski pisac i povjestničar Pavao Ritter Vitezović piše 1699. uspomenici pod naslovom ,,Responsio ad postulata'' (Odgovor na pitanja):

,,1. Primorska Hrvatska (Croatia maritima) obuhvaća područje svih rijeka, koje se slijevaju u Jadransko more. Toj Hrvatskoj pripada cijela Humska zemlja ili Hercegovina, Zeta do Skadarskoga jezera, zemljište Dubrovačke republike, Hlivno i Rama. 2. Zagorska ili međuzemna Hrvatska (Croatia mediterranea), koja obuhvaća uz staru Hrvatsku (propria Croatia) i Bosnu. Prva obuhvaća predjele od Mosora i Velebita do Petrove Gore, a Bosna krajeve od Gore Borove do Drine, s većim mjestima: Vrhbosna ili Sarajevo, Visoko, Sutiska, Bobovac i Soli (Gornja i Donja Tuzla). 3. Međuriječna ili Savska Hrvatska (Croatia interamnis sive Savia), zvana Slavonija, od Save do Mure, Drave i Dunava.''

U toj žalobnoj pjesmi, koju je pjesnik predao grofu Marsigli na njegovu odlasku iz Hrvatske, Ritter-Vitezović izriče čvrstu nadu da će brzo doći do novoga rata, u kojemu će se Hrvatskoj povratiti hrvatske zemlje: Bosna, Srijem i slobodna Rama. Hrvatska, na usta pjesnika, dovikuje grofu Marsigli:

,,Putuj dakle sretno, pa kad opet dođeš

Da mi povratiš Bosnu i srijemska sela...

i slobodnu Ramu svome kralju.''

- U prvoj polovici 18-st. četiri franjevca rođena u Hercegovini svoj materinski jezik nazivlju "hrvatski" To su: fra Bernardin Nagnanović iz Broćna (+ 1718). fra Marijan Lekušić iz Mostara (+ 1742), fra Lovro Sitović iz Ljubuškoga (+ 1729) i fra Bernardin Pavlović iz Stona (+ 1763).

- 1712. Fra Toma Babić je u Mlecima tiskao djelo: ,,Prima grammaticae institutio pro tyronibus illyricis''. Na zadnje tri stranice (134-136) odtisnut je oglas knjiga: ,,Broj knigh Hervatschiih gimenovanih od zdola nahodise u butighi Bartula Occhi kgnigara, u Rivi od Harvatou...''. Kako u predgovoru kaže, pisac je ovo djelo napisao za ,,bosansku dicu naroda slavnoga i jezika harvatskoga''.

- Fra Bernardin Pavlović. On se rodio u Stonu, u glavnom gradu srednjovjekovnoga Zahumlja, kako se tada zvala današnja Hercegovina. Starina Pavlovića je u Veloj Medi u Popovu polju, u jugoistočnoj Hercegovini. Fra Bernardin Pavlović je priredio i tiskao Pripravljanje za dostojno reći sv. misu itd. "u hrvatski jezik pomljivo i virno privedene", u Mlecima 1747. U predgovoru toga djela kaže, da ga je napisao "za naruč i korist nas misnika harvatske ruke". Iste godine (1747) Pavlović je tiskao drugo izdanje djela don L. Terzića ,,Pokripljenje umirućih'', ,,pomnoženo i popravljeno po ocu P. Fra Bernardinu Pauloviću iz Dubrovačke države, da bolje i upravnie izgovara u harvaski jezik... za korist naroda Harvaskoga''. U Mletcih po Bartolu Occhi 1747 ". Daljnja izdanja izašla su g. 1758, 1797 i 1800.

- Fra Nikola Lašvanin rodom iz Bosne (umro 1750.) u svom bosanskom ljetopisu piše:

,,640. Doidoše iz priko Babini(h) Gora Hervati naiparvo u Dalmaciju, i ove sadašnje harvatske i slovinske strane. S mnogim boiem istiravši Avare, ovdi se nastaniše. Prid ovim biaše pet braće: Kluka, Kloben, Kozočeš, Muklo, Harvat i dvie sestre Tuia i Vuga. I od nji Dalmacija, koja je od mora do Dunava dosegla, harvatsko ime prima i zove se do današnjega dneva".

"1131. Stipan ugarski kralj ... Ovi zadobi Ramu u gornjoj Harvatskoj zemlji, koja se sada imenue, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji od Rame, tj. Bosne''.

- Muslimani, izseljenici iz Crne Gore, dolaze u Sandžak i Iztočnu Bosnu obično pod imenom Hrvata. Odatle imena mnogih sela i zaselaka, koji se zovu »R v a c k a« ili »H r v a t i«.

- Cieli šesti kotar grada Sarajeva se zove Hrvatin, a to ime nosi i jedna voda u Sarajevu. To se je vrelo pjevalo u narodnim pjesmama i popievkama sarajevskim: Izvirala Hrvatin vodica-sve bećare uhvatila groznica.

- Imalo je, a ima i danas više sela osobito oko Gradaćca, Gračanice, Tešnja i Zvornika, dakle i u iztočnom dielu Bosne, koja se zovu: Hrvati, Hrvaćani, Hrvačići i Hrvatinovići, a više se muslimanskih bosanskih porodica zvalo prezimenom Hrvati, Hrvatovići, Hrvatići i Hrvačevići.

- Prezimena kod Muslimana, izvedena iz rieči Hrvat, vrlo su česta. Tako su npr. Hrvo, Hrvat, Hrvacić, Hrvatović, Hrvatinović itd. Isto tako i imena sela, mahala i brda, osobito u Iztočnoj Bosni. Ne smijemo zaboraviti, ni da se čitav jedan gradski kotar Šeher Sarajeva naziva još i danas Hrvatin. Samo neki, kojima hrvatsko ime ne miriši, pokušaše to ime izvesti iz perzijske rieči »hur-vatan« tj. slobodni dom. Oni zaboraviše kod toga, da se prvotno nije nikakva mahala nazivala tim imenom već izvjesna pečina (Hrvatin megara) i vrelo, koje izbija iz nje. A da neko jedno vrelo i pečinu u Sarajevu, sredovječnoj Vrhbosni, nazove »slobodnim domom«, to je i odviše smiješno tumačenje, koje ne treba, mislimo, ni pobijati. Uostalom pametan čovjek ne će tražiti tumačenje toga čak u perzijskom jeziku, kad zna, da sredovječne bosanske povelje upravo vrve imenom Hrvatin.

Imena brojnih sela, zaselaka i brda, osobito u Iztočnoj Bosni, izvode se od imena Hrvat. Tako se kod Zvornika na Drini nalazi predio ,>Hrvatske njive« i selo Hrvacići, mahala Kalesija. U brčanskom kotaru Hrvati su kod Celića, a u tuzlanskom opet zaseoci Hrvati kao dio Turskog Lukavca i Brnjicana, ter dalje na jug dio Repnika; nad Repnikom je Hrvatsko brdo (kota 503). Hrvati su nadalje mahale sela Sladne i Babunica kod Gračanice, a Hrvatovići zaselak Donje Zeline u kotaru Gradačac. Isto tako postoje mahale Hrvati u selu Sokolovićima, rodnom mjestu velikog vezira Mehmeda Sokolovića, i Hrvatinovići u Tešnju. Hrvatskim brdom zove se jedno brdo jugozapadno od Travnika. Sva navedena sela i zaseoci pripadaju muslimanima.

- U XI. i XII. knjizi "Starina" priobćio je dr. Franjo Rački zanimljive "Dopise izmedju kraiških turskih i hrvatskih častnika". Izmedju njih nam upada u oči Husein odobaša Hrvaćanin, koji bijaše pri kraju XVII. stoljeća zapoviednik janjičara u Jasenovcu.

- U kotaru travničkom ima Hrvatsko Brdo. Hrvat-polje u travničkom kotaru pripadaše Sulejman begu Korči, a zemljište Hrvatska Bašča kod Gradačca je vlasničtvo begova Salihbegovića.

- Ovdje ćemo napomenuti i neke bosanske pučke izreke i to muslimanske, koje su ostanak drevne starine. I do pred malo bosanski muslimani prsatu i jaku čovjeku bi rekli "plećat ko Hrvatin". Kuća koja povrh velikoga krova ima mali krovičak, zvali su muslimani da je gradjena po "arvackom tarsu (načinu)".

- Talian O. Pavao Rovinjanin, papinski vizitator, piše godine 1640. u svom opisu puta po onda Turskoj Bosni i Dalmacii, da se je, od straha pred Turcima, morao problačiti po običajima zemlje "alla croata"i nositi kabanicu ili dolamu "croata con la gabanizza e bereta turchesca".

- Iz davne hrvatske proslosti Bosne ponosne, kao s kakvog užarenog ognjišta, potječu stotine i stotine sjajnih varnica, koje dopiru sve do naših dana i sjećaju nas naše starine. To su narodne priče i pjesmice po Hercegovini, Duvnu i Krajini o »arvackom kralju« i njegovim posjedima, o Krešim-kralju (Krešimiru), o banovima i banicama, koje su jedini Hrvati od svih drugih naroda imali. Mjestima kao Banbrdo, Bando, Banovidi, Banica, Banovac, Banja Luka i Banja Stijena obiluje Bosna i Hercegovina, osobito u gornjim krajevima. A Banja Luka i po Farlatiju i po samom Dr. Vasi Glušću jest stari oblik, koji bi danas trebalo izgovarati kao Banska Luka; a tako isto i Banska ili Banova Stijena. - Nadalje je u Bosni poznat hrvatski stil kuća (»arvacki tars«) i »kapa hrvatka«, koja se nekad nosila u Bos. Krajini, a sačuvana je i danas u sarajevskom muzeju. - Pod hrvatskim se barjakom bore ustaške čete Don Ivana Musića u Hercegovini i, u isto vrijeme, Fra Stipe Kreše u livanjskoj nahiji (1875.). Pod istom milom trobojnicom vojuje Alipaša Rizvanbegović (Stočević) i Alaga Dadić i Alaga Voljavica. Hrvatska trobojnica toliko je bila omiljela »hercegovačkom caru« Alipaši Stočeviću, da ju je dao urezati u svoj skupocjeni sat, a njegovu bajraktaru Durakoviću, da su njegov trobojni barjak zatakli vrh mezara (groba), dok ga zub vremena nije uništio. U obitelji Kulenovića čuva se dragocjen obiteljski barjak crven-bijel-plave boje kao svetinja. Tim istim hrvatskim bojama bila je obojena džamija u Krupi, i munara Fetije u Bihaću i još po koja druga džamija u Bosni.

Nekom se čini sitnicom činjenica, da su bosanski muslimani u svojim kalendarima, ruznamama (dnevnicima) i salnamama (godišnjacima) upotrebljavali specifično hrvatske nazive mjeseci kao sičanj, veljača, travanj, svibanj, listopad itd. To isto čine i katolici u Bosni počevši od fra Matije Divkovića, pisca »Nauka krstjanskog« (Mleci 1611.). Samo turski dokumenat s hrvatskim nazivima mjeseci, koji je nama poznat, stariji je za 60 godina od Divkovićeva djela i pisan je 1550. (Fehim Spaho, Narodni nazivi mjeseci, kal. »Napredak«, 1935., 42-44). Pisac turskog kalendara veli, da je taj pisan »bosanskim« jezikom. Dakle stari Bošnjaci XVI. i kasnijih stoljeća upotrebljavali su hrvatske nazive mjeseci, od čega su Srbi, makar da navodno revnuju protiv tudjih rieči, uviek zazirali. Isto tako izgleda sitnicom pojava, da se bosanski bezi i ajani služe isto tako kao i bosanski franjevci, svjetovni svečenici i katol. narod bosančicom, dok je kod pravoslavnih u uporabi skoro bez iznimke crkveno-slovenska ćirilica.

- Hrvatska je trobojnica od starine bila kod bosnasko-hercegovačkim muslimanima, da su sa njezinima bojama šarali i svoje džamie, kao na primjer munare na džamiji u Krupi i staroj Fethii džamii u Bihaću.

- Takodjer i hrvatski kockasti grb, kojega vrlo često susrećemo u prekrasnim, bogato izkićenim vezovima i tkanju što su ga izradjivale vriedne muslimanske žene i djevojke po Bosni i Hercegovini.

- Zovko je zapisao jednu muslimansku pučku pjesmu, koja se pjeva u konjičkom kotaru. Ta je pjesma mješavina turskog, arabskog i hrvatskog jezika. Pjesmu je u davnini očito spjevao neki učeni musliman, jer se u njoj spominje i poviestna osoba Tutkun Omer. Pjesma preporučuje, da se uz vjerske stvari uče i jezici: turski, perzijski i arabski, ali da je ipak najkoristnie poznavati "babin jezik hrvatski"-"hrvševi".

- Vriedni učitelj Ivan Zovko sabrao je u knjižici »Hrvatstvo u narodnoj predaji i običajima po Herceg-Bosni« (Mostar 1899.) mnogo dragocjeno zrnce, koje sjeća na hrvatsku prošlost Bošnjaka, osobito muslimana. Po njemu narodna pjesma, osobito muslimanska, često uzima rieč Hrvat. Ona pjeva o »Hrvi od Hrvata«, "Hrvat-bajraktaru«, "Rvackoj djevojci«, »sinu Hrvatinu«. Šteta da ne možemo donieti cielih pjesama, koje su i liepe i značajne; tiesan prostor naše knjižice to nam ne dozvoljava. Zato donosimo barem kratke odlomke.

»Platno b'jeli rvacka djevojka
U Krajini l'jepoj begovini,
Begovini, u Hercegovini..."

A ta »rvacka djevojka« sestra je Mustajbega hercegovackog, veli nam ista pjesma.

Iz bielog grla muslimanke djevojke često se izvije i pjesma, koja ovako počinje:

»Pošetala Arvatova Ajka,
Pošetala preko Bazerdzana.
Ona sreta Arvatova Muju.
Tri puta je njega pobratila:
Bogom brate Arvatović Mujo
Naj ti ovu vezenu mahramu,
Pa je podaj Sarajliji Ibri.
Koliko je na mahrami grana, On'liko ga dopanulo rana!...«

Uz kolijevku pjeva majka svom čedu:

»Majka sina u besici nina,
Ninajuć' ga pjesmu zapjevala:

»Nini, paji, sine Rvatine,
Resti majci do konja viteza,
Do viteza i do bojnog koplja;
Dušmani ti pod nogama bili
Ko tvom djogi pod nogama klinci!«

U zbirci Mehmed Dželaluddina Kurta »Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske)« nalazi se i pjesmica, koju je sabirač zapisao od svoje majke Nazife rodene Selimhodžić. Pjesmica počinje:

»Pošetala Miza materina.
Ala pirga na pirgu,
Nek se pirga širi;
Ala Hrvat na Madžar'
Nek se Madžar ljuti.«

Pripjev, koji spominje Hrvate i Madžare, opetuje se u svakoj kitici.

Kurt tumači u predgovoru knjige, da rieč »Madžar« ne znači čovjeka mađarske narodnosti, već naprosto svakog kršćanina, katolika. Tako i danas u Krajini, Turskoj Hrvatskoj, npr. oko Bišća, zovu katolike »Madžarima«. Prema tomu izgleda, da ovdje rieč "Hrvat" označuje muslimana, vjerojatno kao i kod bosanskog pjesnika XVII. stoljeća, Kaimije, koji u vrijeme Kandijskog rata ( 1645.-1669.) Mlečanima poručuje:

»Nemojte se kladiti,
A Hrvate paliti,
Zlatom ćete platiti,
Kad vam ode Kandija.«

Slično kao i putopisac Evlija Čelebija naziva i znameniti turski historicar Ibrahim ef. Pečevija (Alajbegović), pisac XVII. stoljeca, nas jezik bosanskim i hrvatskim. (Tarihi Pecevi II, 185; vidi kod H. Mehmeda Handzica, Ibrahim ef. Pecevija, str. 17). - U spomenutoj knjizici Ivana Zovke zabiljezeno je, da narod zove Zapadnu Hercegovinu "Starom Ervackom«. Osim toga rieč "Nam Hrvat« tj. koljenom Hrvat spominje se toliko puta po starim sidžilima i kjitabima npr. »Kjitab Sakj« sarajevskog kadije Lukšića, kad se govori o kakvom priprostu Bošnjaku, čovjeku iz puka.

- Čujmo sada kako pjeva musliman bosanski, pjesnik Kaimia (umro 1691.), koji je bio i proganjan s toga, što je svoje krasne pjesme pisao turskim pismom, ali u jeziku hrvatskome. On kliče:

"O Hrvati čujte me, čujte i počujte me:

Islamu se prignite, Allahu se dignite!

Ne budite din dušmani, prihvatite liep Kur'an!

Svim nam Allah pomogo, a dušmane odmogo!"

- U "Starinama", knjiga X., priobćio je S. Ljubić nekoliko pisama, što ih je god. 1558. pisao Ferhad beg, sandžak klički, Fabiu Kanalu, kapetanu venecianskih galia u Splitu. Prvo njegovo pismo počinje ovako: "Od mene Ferhad bega, sandžaka kliškog i hrvackog i primorskog..."

- Fran Krsto Frankopan, ban Hrvatski na saboru u Križevcima god. 1526.:

>>Spremni smo osvojiti Bosnu, budući da Bosna pripada kraljevstvu Hrvatskom.<<

- Hodavendija, čauš (pobočnik) bosanskoga paše Sofi Mehmeda, musliman iz Bosne, piše 20. rujna 1589. mletačkomu providuru (poglavaru) u Zadar po dva pisma turskom jazijom (pismom) i bosančicom. Na kraju pisma veli: "Zato mi, rečeni Hodavendi čauš, hotismo učiniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje hrvatske, rukom Ali čehaja" (Draganović-Mandić; dr. Ferdo pl. Šišić, Herceg-Bosna prigodom aneksije, Zagreb, 1908.). Hodavendija, dakle, jezik bosansko-hercegovačkih muslimana naziva hrvatskim.

- Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir Osmanskoga Carstva, izdaje 1566. naredbu u povodu harzaula (obtužbi) grčkoga patriarha, u kojoj kaže: "Car daj eferman, da rimski fratri po Budimu, Temišavaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grčkog patrijara... Nu ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk" (Draganović-Mandić). Sokolović sve Slavene u turskomu Budimu, Temišvaru i Dubrovniku smatra Hrvatima. Također Hrvatima smatra i narod, koji od Budima do Dubrovnika - dakle i u Bosni - po turskoj zemlji stanuje.

-Marco Pigafetta u svome litinerariu objavljenom u Londonu 1585. piše:

>>U Istambulu je uobičajeno govoriti Hrvatski, jezik kojeg razumiju skoro svi ovlašteni Turci, osobito vojnici.<<

- Muslihudin bin Ali, banjalučki muderiz (profesor medrese), u predgovoru svoga spisa napisana 1609. kaže i ovo: "Sva dosadanja djela i knjige došle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u pokrajini Hrvata" (Draganović-Mandić). To znači, da on svoju domovinu Herceg-Bosnu smatra zemljom Hrvata.

- >>Stanovnicima nahija Blato i Broćno, da prime na znanje slijedeće: Vlasi Hrvati ( "Hrvat Eflakani" ), koji se kreću po spomenutim nahijama, trebaju jednog redovnika. Nositelj ove murasele redovnik po imenu fra Marijan od Imotskog došao je njima, pa je potrebno da ga nitko, ne sprečava i ne uznemiruje. Da ste zdravi. Siromah Ahmed, kadija u varoši Mostaru. Godina po hidžri 1050 (1660).<<

- Ivan Zovko u svojoj knjižici Hrvatstvo Herceg-Bosne po narodnoj predaji i običajima (Mostar, 1899.) spominje još dvojicu Muslimana, koji bosansko-hercegovačke Muslimane smatraju Hrvatima. To su:

Šejh Sudi - "Kako se općenito drži, on je rogjen u selu Sudići, koje spada pod sarajevski kotar. Od toga sela potječe mu i samo ime. Megju muslomanima Herceg-Bosne on je glasovit, kao muverrih (povjestničar), od kojega se sačuvao i dan danas tevarih (poviest) u rukopisu, gdje se izrično spominje Hrvatstvo Bosne i Hercegovine i kako su Bošnjaci i hercegovci Hrvati."

Šejh Jujo (1650.-1707.) - "Bio je na daleko poznat u islamskom svijetu po narodnom tevatru (predaji), kao evlija (dobri). On je poznat i pod imenom Hadži Juja efendija. I ovaj dakle islamski muverihh, koji je cijeloga svoga vijeka ibadet (bogoslužba) Bogu činio, izrično nazivlje u svojim spisima Hercegovce i Bošnjake Nam-Hrvatima (pravi bi prievod bio "na glasu Hrvati"), dakle podrietlom, koljenom Hrvatima. Mezar (grob) ovog čuvenog evlije nalazi se u Mostaru."

- Slično kao i putopisac Evlija Čelebija, naziva i znameniti turski povjestnik Ibrahim ef. Pečevija (Alajbegović), pisac XVII. st., jezik Hrvata bosanskim i hrvatskim. (Draganović-Mandić)

- Pošto su neki kotorski uskoci u kodjerskom klancu napali Turke htijući im oteti carevu haznu, čuvari zamoliše pomoć. Nazočni Evlia Čelebia piše ovo: "Na tu viest opremi onog trena Sehrab Mehmed paša s ćehajom pet stotina naoružanih pješaka momaka i oko tristo liepih po izbor hrvatskih junaka".

- Znameniti turski povjesničar i putopisac Tarihi Aali (1542. - 1599.), rodom iz Galipolja, 30 je godina boravio u Bosni na dvoru valija i postao izvrstan poznavalac unutar-bosanskih prilika. U drugoj polovici 16. stoljeća u svojoj knjizi "Kunhul-ahbar" o stanovničtvu Bosne, u prvom redu o bosanskim muslimanima (poturčenim katolicima) piše sljedeće: "Što se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuju rieci Bosni, njihov značaj se odražava u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rieci Bosni prozvani. Duša im je čista a lice svietlo, većinom su stasiti i prostodušni, njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladići i liepi momci poznati su pokrainama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je tome što je Bog, koji sve uzvisuje i uzdiže, u osmanlijskoj državi podigao vriednost tome hvaljenom narodu dostojanstvom, i čast njihove sreće uzvisio kao visok uzrast i poletnu dušu, jer se među njima malo nalazi nasilnika. Većina onih, koji su došli do visokih položaja odlikuju se veledušjem, to jest čašću i ponosom; malo ih je koji su uskogrudni, zavidni i pohlepni. Naustrašivi su u boju i na mejdanu, a u družtvu, gdje se uživa i pije, prostodušni. Obično su prijazni, dobroćudni i ljubezni. Osobito se ovo odlično pleme odlikuje izvanrednom liepotom i iznimnim uzrastom." - Na sliedećoj stranici poviestničar Aali opet se osvrće na nas pa veli: "Bez sumnje Bosanci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnošću, kao age i zapoviednici obrazovanošću i vrlinom; ako dodju do časti Velikih vezira u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, pa ih velikaši hvale i odlični umnici slave."

- Jedan od najumnijih turskih državnika, političara i pjesnika u XV. stoljeću: Mahmud pašu Abogovića (Adni), kojega stari turski poviestničari (Osman zade, Kinali zade, Aali....) naprosto nazivaju Mahmud paša Hrvat. Slavna bijaše u Crigradu i medresa pod imenom "Hrvat Siavuš pašina sultania".

- Mnogi se glasoviti turski paše i veziri nisu stidjeli svoga hrvatskoga podrijetla, pa su uza svoja imena stavljali pridjevak Hrvat. O njima piše dr. Safvetbeg Bašagić u svomu djelu Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini (Zagreb, 1931.). Evo ih nekoliko: Mahmutpaša Hrvat, koji "stoji na čelu svim vezirima, učenjacima i pjesnicima iz naših krajeva", vezirom je postao nakon zauzeća Carigrada 1453.; Memipaša Hrvat iz Gradačca; Rustempaša Hrvat, rodom iz Sarajeva (kako misli Hamdija Kreševljaković); Sijavušpaša Hrvat; Tahvilpaša Kulenović Hrvat, sadrazam (veliki vezir) sultana Selima II.

Iz carskih fermana (naredbi, zapovijedi) osmanskoturskih sultana i starih pisama jasno se vidi, da su hrvatskoga roda i koljena begovi Kulenovići, Kapetanovići, Evlijići, Filipovići i mnogi drugi. Sarajevski Mutevelići potomci su Muradbega Fardića, Hrvata iz Šibenika. Potomci srednjovjekovnoga bosanskohrvatskoga plemstva su Kopčići, Kulovići Hrasnice, Gradaščevići, Korići, Dugalići (Malkoči), Starčevići, Dženetići (nekad Rajkovići). Neka su prezimena sačuvana samo u bosanskih katolika i muslimana: Đikići, Svrze, Čengići, Križevci.

- Begovi Kulenovići bijahu hrvatski plemići, kojima su praoci bili hrvatski plemići još u doba hrvatskih narodnih vladara. Nakon Pacta conventa, ne htijući prihvatiti ugarskoga kralja za svoga kralja, odselili su se u Bosnu. U doba bosanskohrvatskoga kraljevstva pripadali su stališu velikaša. Velika je mogućnost, tako se govorilo, da je iz njihova roda Kulin-ban, po kojemu su dobili prezime Kulenović (Kulinović). "Begovi Kulenovići nikada nisu nijekali svoje hrvatstvo, nego su ga uvijek izticali. Malo je poznato, da je Ibrahim-paša Kulenović na saboru u Frankfurtu godine 1562. ponosno govorio ,,svojim hrvatskim jezikom' (dr. Džafer Kulenović, Izbor iz djela, Uzdanica d.d., Zagreb, 1992.).

- I glasoviti Tahvil paša nosi pridievak Hrvat, a i Gundulić u svom "Osmanu" pjeva o vojskovodji Memii Hrvatu, koji po predaji bijaše rodom iz Gradačca u Bosni.

- Da je hrvatsko ime bilo bosanskim patarenima vrlo dobro poznato, svjedoči nam i najstarii njihov pismeni spomenik, koji je poznat pod imenom Stankov rukopis iz godine 1493., koji se čuva u Petrogradu.

- Turski putnik Evlija Čelebia, govoreći o jeziku "bosanskog i hrvatskog naroda" prevodi i nekoliko hrvatskih rieči na turski jezik. I on katolike naziva "Madjarima". S poštovanjem spominje Mahmud pašu Abogovića kao Hrvata, i kaže da je Livno bilo hrvatski grad. Spomenuvši kako je pošao iz grada Prače kod Foče, piše ovo: "I onda mi junaci iz ovog grada, prema sultanovoj zapoviedi, koja mi je u rukama, dadoše oko petdeset hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce i družtvo".

- Pravo imade Fehim ef. Spaho danas reis-ul-ulema svih muslimana u Jugoslaviji, kad kaze: »Za proučavanje naše hrvatske prošlosti osobito je značenje, da nam se otvore i učine pristupnim turski izvori« (»Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu, Hrv. kolo XIII., 41). Čelebija ne čini krivo Srbima, jer u Bosni češće puta spominje »Srbe i Bugare«. Čini to valjda stoga, što su među doseljenim Srbima u Bosni bili i mnogi Bugari i Vlasi, ili barem ljudi s bugarske granice. Čelebija više puta govori i o srbskom jeziku, ali ga smatra »iskvarenim dijalektom, premda su Srbi u neposrednoj blizini Bugara i Bošnjaka« (vidi kod F. Spahe, str. 44). Jezik bos. muslimana nikad i nigdje ne zove srbskim. Ali zato mu je »jezik bosanskog i hrvatskog naroda« čist i »latinskom sasvim blizu« (Glasnik Zem. Muzeja 1908., 191). Čelebija predpostavlja, da je jezik Bošnjaka i Hrvata jedan te isti, hrvatski. A navodna srodnost hrvatskog i latinskog jezika (zapravo tu misli talijanskog, vidi. G. Z. M. 1908., 317) upućuje nas na misao, da Čelebija želi pokazati bliže veze naroda u Bosni sa Zapadom i zapadnom uljudbom.

- Eugen Kumičić o svojim putovanjima Bosnom: u starinskom gradu Počitelju na Neretvi, a na po puta izmedju Mostara i Metkovića, naslikana je hrvatska trobojnica u jednoj džamiji. Najstariji ljudi znadu da su je tamo vidjeli i čuli su, da je ondje preko 150. godina.

- Eugen Kumičić o svojim putovanjima Bosnom: paša Rizvanbegović (1761.-1851.) ratovao s Crnom Gorom pod hrvatskom zastavom. Za vrijeme ustanka u Hercegovini godine 1876. "don Ivan Musa, Musić i Karan razvili su takodjer hrvatski barjak."

- Sam je Kumičić vidio kod ključa na jednoj gradini krasnu hrvatsku zastavu, koju su ondje "ustaše" ostavili.

- U samostanu Žitomisliću na Neretvi, ispod slike utemeljitelja samostana stoji hrvatska zastava.

- Kumičić kaže: "Znade se, da su begovi i ajani početkom ovoga stoljeća (tj. 19.) u Hercegovini i medjusobno na Crnu Goru ratovali pod hrvatskim zastavama. Zna se za junake Valjevicu, Gavrana, Kapetanovića i druge."

- Bosanski franjevac, pokršteni musliman, fra Lovro Sitović u svojoj knjizi Grammatica latino-illyrica, Mleci 1713., pita se zašto »mi Hrvati« ne možemo tako brzo naučiti gramatiku kao Francuzi, Španjolci, Talijani. Sitović je u Mlecima 1727. tiskao »Pismu od Pakla«, koju je kako kaže »u hrvatski jezik i pisanje složio«. Umro je dvije godine kasnije u Splitu.

- Izvadak iz Glasa Koncila (15. listopada 2006.) koji je napisao dr. Tomo Vukšić:

Navod iz prvog pravopisa hrvatskoga jezika u BiH, koju je 1713. godine objavio fra Lovro Šitović Ljubušak, član provincije >>Bosne Srebrne<<. On svome >>prigliubglenome sctioczu<< na starome hrvatskom jeziku, u uvodu koji prepisujem vjerno, kaže:

>>Oi Dragi, i mili Štioce, nemoise cudit ovomu momu, ako i malahnu trudu; jer Kad razumise razlog, i uzorak, rad Kogasam ovo dilo sastavio, tichese isti izpovidit, dassam dobro ucinio. Jurie tebi ocito, da mnozi Narodi, to iest, Franczezi, Spagnoli, Italianczi, Nimczi Ungari lascgane nauce Grammatiku, nego mi Harvati. Jer? ierbo oni stampaiu Grammatike u suoie vulastite iezike istomacene, i tako nie gnimi muka naucit Regule Gramaticke, Kako nami, ierbo mi neimamo Gramatikah u naš iezik istomacenih. I Premda iessu Kojigodi Naucitegli Grammatike, istomacili Declinatione imenah, i Conjugatione Verabah harvatski; ništa nemagne nissu (što ja mogu znat dassam vidio) suih Regulah zadosta izrekli, ni obratili. Ja Dakle buduchi vidio mnoghi truud Mladicah, Bosne Argentine; toliko Secularah Koij uce, i misle bit Redouniczi S. Patriarche Odeza Francesca, Koliko i Diacah Professah; a malahan gnihou plod, naiprisamse ganuo gliubauju Maike Provincie (Koioibih rad služit u nauku) pak recenih mladichah, tersam ovo dilašcze napravio na gnihouu službu i Korist; iedabi Boog dao, i Diva Maria Pomochniza pridobra recene Provincie, da mladichi ucine dostoine plode Krisposti, i nauka u Urime suoie. I Bogti bio vazda na promoch; a ia na sclusbu.<<

No, zaključak cijele ove priče sastoji se u tome što je fra Lovro, koji je još davne 1713. godine članovima >>Bosne Srebrne<< pisao >>mi Hrvati<< i učio ih konjugacije glagola >>haruatski<<, od rođenja bio musliman Hasan a kasnije se krstio i uzeo ime Stjepan te potom postao čak vrlo ugledan svećenik.

- Fra Lovro Sitovic, rodom iz Ljubuskog, stampa 1727. u Mlecima svoju »Pismu od pakla« i slaze u »h r v a t s k i jezik i pivanje«. On veli za svoju pjesmu:

»Vazda želim, da budem pivana

Kršćanskom dragomu narodu,

Ki po svitu jošte živi gredu...

Razumi se, onizima pukom,

Ki govore h r v a t s k i m jezikom.

- Šibenčanin Antun Vrančić (1504. - 1573.), kardinal i diplomat, piše na latinskom 1559. Pismo Hasan-begu, »sandžaku hatvanskom«, smještenom blizu Budima. Kardinal Vrančić Hasan-begu piše da su »bliski, jer pripadamo hrvatskom narodu«, spominje »srodstvo po hrvatskom rodu« i moli ga za uslugu »u ime ovog susjedstva i srodnosti našega hrvatskog roda, koji nam je obojici drag«.

- Zanimljivo je čuti i glas jednog starog Bošnjaka, fra Nikole Lašvanina (umro 1750. u Jajcu, napisao glasovitu >>Kroniku za Ramu<<), glasovitog ljetopisca iz početka XVIII. stoljeća. »Bela, drugi toga imena kralj ugarski, Slip(i) imenovan, sin Alme hercega, komu je stric njegov Koloman učinio oči izvaditi, sveto i pravedno vlada.On i zadobi Ramu u gornjoj harvatskoj zemlji,koja se sada Bosna imenuje, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji Rame to jest Bosne« (Jelenić, Kultura i bos. franjevci, I., 72). Za njega su bosanski katolici »Harvaćani«.

- fra F i l i p G r a b o v a c, Vrličanin, koji je 1747. napisao jedrom štokavštinom »Cvit od razgovora naroda i jezika iliričkoga ili r v a c k o g a«

- God. 1637. tiskao je Sarajlija Augustin Vlastelinović pjesmicu u čast svog rođaka biskupa fra Jeronima Lucića iz Brgula kod Vareša, u kojoj se nalaze ovi stihovi:

»Još otkad banovo pomanjka kraljevstvo,

Razsu se Stipanovo herceško gospodstvo,

Moguće vladarstvo kralja bosanskoga

Zat(a)r se hrabrenstvo p u k a h a r v a t s k o g a...«

Pod puk hrvatski broji Vlastelinovic ne samo Hrvatsku, vec i Hercegovinu i Bosansko kraljevstvo.

- Stari bosanski ljetopisac fra Nikola Lašvanin, rodom od Travnika, bilježi u svojoj kronici, da je »Rama u gornjoj hrvatskoj zemlji,koja se sada Bosna imenuje« (Jelenic, Kultura i bos. fraj., I., 72). Isti biljezi borbu katolika u Livnu protiv srpskog »pacare Stanislava«, koji je turskim fermanom htio katolike sebi podložiti i uzeti od njih silom vjerski porez. Međutim se domaći narod junački oprije i razori čak i mescemu. Lašvanin o tom veli:

Navališe Hrvačani i njihove mlade žene,

S palicama i s kamenjem...«

(Jelenić, spom. dj., I., 193).

Bošnjaci-katolici u Livnu po Lašvaninu su Hrvačani, Hrvati.

- Član sutjeskog manastira Benić veseli se, što »grad Osijek Turci ostaviše i n a š i ga H r v a t i uzeše« (Jelenić, Spom. djelo, II., 165). U sarajevskom muzeju čuvaju se »Pistule i Evanđelja... h r v a t s k i m jezikom stumacene«, tiskane u Mlecima 1589., koje su u svojoj crkvi rabili olovski franjevci (Jelenić, spom. dj., II., 164).

- Svoj jezik zovu h r v a t s k i m fra Marijan Lekušić iz Mostara (»Bogoljubna razmišljanja«, Mleci 1730.), fra Filip Lastrić iz Očevja kod Vareša, povjestničar Bosne Srebrene (1700 - 1783.), glasoviti propovjednik fra Jeronim Filipović, rodom iz Rame. A ne smijemo zaboraviti ni bosanskog biskupa Ivana Tomka Mrnavica (1579 - 1639.). Djed mu je iz Bosne preselio u Šibenik. Ivan je god. 1627. tiskao »Iztumačenje obilnije nauka krstjanskoga od g. R. Bellarmina prineseno u j e z i k h r v a t s k i«. On takoder prevodi »Život Margarite, bl. divice« u »h r v a t s k i j e z i k«. Pjesmu »Život Magdalene od knezov Žirova plemena Budrišića« počinje riečima:

»H r v a t i c e divice u zemlji h r v a t s k o j,

Mlade udovice u kući domaćoj...«

- U XIX. stoljeću hrvatska misao sve više jača, osobito u redovima bosanskih franjevaca. Fra Martin Nedić, Tolišanin, u svom »Razgovoru vilah Ilirkinjah u pramalitje god. 1841.« glavno mjesto dodjeljuje v i l i H r v a t k i n j i, koja je ostale vile glavom nadmašila i koja im predsijeda. Ona poziva sve vile u pomoć Bosni, koju treba osloboditi (Jelenić, Spom. dj., II., 171).

- Dopisnik iz Bosne, očito franjevac, piše u »Novinama dalmatinsko-hrvatsko-slavonskim« od 23. V. 1848. o prilikama u Bosni. Po njemu narod »b o s a n s k o - h r v a t s k i« pišti i jadikuje u okovima ropstva. Zbor bosanskih franjevačkih klerika u Djakovu zaključuje 1855., da se njegovi članovi imaju usavršavati »u narodnom h r v a t s k o m i u latinskom jeziku te inih potrebitih nauci«. Zbor odlučuje, da će kupovati »same knjige latinskim i h r v a t s k i m jezikom pisane«. A kad je zbor preselio u Ostrogon u Mađarsku (1876.), doskora preinači pravila po kojima je, među ostalim, svrha zbora, da se mladež »usposobi i usavrši u potrebitih bogoslovnih i svjetskih znanosti, osobito u hrvatskoj književnosti«(Jelenić, spom. dj., II., 210-211 ).

- Fra Mato Mikić, pisac sredinom XIX. stoljeća, zove bosančicu »bosanskim-hrvatskim p i s m o m«. Poslije 1848. svud se Bosnom kroz više godina ori pjev: »Do dva, do tri dana, - Eto nama J e l a č i ć a bana« (Spom. dj., II, 211). Poletni fra Grgo Martić pjeva uz lies biskupa Sunjića g. 1860.:

»Teško domu bez ljubavi bratske,

Koi Bosni bez zemlje Hrvatske«.

(Jelenić, spom. dj., II., 212).

Opisujući godinu 1866. i srbske pretenzije na Bosnu, veli Martić, »da se H r v a t i u Bosni svog imena odreci neće« (Jelenic, spom. dj., II, 213). Jukić spominje, da se katolici u dolini Fočanke kod Dervente zovu H r v a č a n i m a. Isto tako naziva donja Posavina katolike oko Gradačca i Modrice.

- ....premda biahu jedva minula dva mieseca što sam se iz dalekoga i dugoga puta talijanskoga vratio kući,odvažio sam se ipak zadovoljiti pozivu moga priatelja,jer već odavna biaše tajna moja želja zaviriti u susiednu Bosnu, odkuda su došli pradiedovi moji i toliko inieh porodicah hervatskieh;gdie se govori isti jezik kao i u nas, i koja nam je ipak, poradi različne vlade i upravljanja, dalja i stranija od Rima i Pariza......

.....U Jasenovcu,gdie utiče u Savu malena Una;što dieli u dvoje dva velika carstva a jedan te isti narod.......
....Ovdie i ondie isti narod, tudjim duhom tjeran u medjusobnu kervnu borbu, palio, robio, plenio i ubijao je svoga susjeda i brata kroz tolika stoljetja i vjekove.......

Ivan Kukuljević-Putovanje po Bosni; U Zagrebu, 1858.

- Tomo Herkalović, dragoman austrijskog konzulata u Sarajevu, piše članak »Srbi i Hrvati u Bosni«. (Obzor, 1911., br. 78 od 19. II.). On veli, da je turska vlada do 1862. zazirala radi politike od ova oba imena, pa nastavlja: »Dok su se zvali međusobno inteligentniji pravoslavni »Srbi«, a inteligentniji rimokatolici »Hrvati«, dotle se zvaše vani uopće pravoslavni »Vlasi, Riščani i Erkaci«, a rimokatolici »Katolici, Šokci«, službeno se zvaše pravoslavni »Rum«, a rimokatolik »Katolik«. Dolaskom valije Topal Osman-paše pritisak je popustio, a promičba i srbskog i hrvatskog imena oživjela.

S navodima Herkalovića slaže se i ono, što piše fra Grgo Martić (Zapamćenja, 43); da se za Topal Osmanpaše »srpstvo istom tada na sav mah razmahalo«. Neki bi htjeli od fra Grge silom Srbina napraviti. A taj navodni Srbin, kad je pred njim i drugim članovima poklonstvene deputacije god. 1878. neki starac pravoslavac na Zmijanju izjavio, da je »ovo srpska zemlja«, piše: »A ja zubima grizem i pljuvačku zderem«, valjda ne od dragosti (Zapamćenja, 113).

Ustaška četa fra Stipe Kreše i Fabe Sučića bori se u livanjskim planinama pod h r v a t s k o m zastavom. Hrvatsku zastavu unosi u Livno pred ustašama barjaktar ustaša Marko Perić Cuncan nakon ulazka austrijske vojske (1878.). U posjedu smo izvornog pozdravnog govora fra Filipa Jazve, koji je pod Prologom 1878. pozdravio generala Čikoša i njegovu vojsku pod h r v a t s k o m z a s t a v o m. On je među ostalim rekao: »Ova zastava trobojna znak je sjedinjenja s ostalom braćom H r v a t i m a; počast izrazuje dohodećoj vojsci...« Isto tako i fra Anđeo Čurić, koji je vlastodržcima govorio, da je on H r v a t i ovo H r v at s k i n a r o d. A borbe Don Ivana Musića i njegovih ustaša u Hercegovini pod hrvatskom zastavom već smo prije spominjali.

Prohrvatski okrenuti umnici davali su naglasak i u Jugoslavenskoj muslimanskoj sredbotvorbi.

Među dvadeset i tri poslanika Muslimana u Ustavotvornoj skupštini najbrojnije su bili zastupljeni oni koji su se tada izjašnjavali kano Hrvati (Hasan Miljković, Džafer Kulenović, Nurija Pozderac, Husejn Alić, Hamzalija Ajanović, dr Halid-beg Hrasnica, Ahmed Šerić, Hamid Kurbegović, Osman Vilović, Šemsudin Šarajlić, Atif Hadžikadić, Derviš Omerović, Husejn Mašić, Salih Balić i Mustajbeg Kapetanović). Svega dvojica poslanika izjasnili su se u narodnostnom pogledu kao Srbi (dr Hamdija Karamehmedović i Velija Sadović). Ostali poslanici su odbili da se narodnostno izjasne bilo kano Srbi bilo kao Hrvati (dr. Mehmed Spaho, Ibrahim ef. Maglajlić, Ahmetaga Kovačević, Mujo Šehović i Sakib Korkut), dok se Seid Ali-beg Filipović izjasnio kano Bošnjak.

Na izborima od 18. III 1923. svi su se izabrani poslanici, osim Mehmeda Spahe, izjasnili kao Hrvati (Hamzalija Ajanović, Mustaj-beg Kapetanović, Džafer Kulenović, Hasan Miljković, dr Šefkija Behmen, Ismet-beg Gavrankapetanović, Salih Baljić, Halid-beg Hrasnica odnosno njegov zamjenik Ibrahim Dupovac, Mahmud-beg Hrasnica, Husejn Alić, Halid-beg Hrasnica, Hamid Kurbegović, Edhem Mulabdić kao zamjenik dra Spahe, Atif Hadžikadić, dr Abdulah Bukvica, Hifzi-beg Džumišić i Husejn Ćumavić).