Razni spomeni Hrvata i Hrvatske kroz povijest

2018-12-30

Trpimirova darovnica 852. god.

>>...Tirpimirus Dux Croatorum...<<

Ulomci kamene oltarne pregrade s natpisima iz Šopota kraj Benkovca Branimira uz titulu kneza naziva i Vojvodom Hrvata ''dux Cruatorum''. To je najstariji među spomenicima koji bilježi hrvatsko narodno ime.

TEMPORIBVS DOMNO BRANNIMERO DVX SLCAVORVM(beato Ambrosio confes)SORI HVNC(tegurium?) EGO THEVDEBERTVS ABBA PRO REMEDIO ANIME MEE FIERI ROGA(vi).QVI LEGET,OPERET PRO ME PECCATORE.

Nađen je kao građevna tvar u ninskoj crkvi sv. Mihajla, danas u crkvi sv. Križa u Ninu. Ovaj je nadpis važan jer se u njemu knez Branimir nazivlje "dux Slcavorum" (pogrješkom mjesto Sclavorum), dakle onako, kako piše papa Ivan VIII. o Domagoju ("Domagoi..ducem Sclavorum").

''-Nezavisno od ove grupe arapskih izvora, pomenuti persijski putopisac Abdul Hasan al Masudi u svom putopisu Kitāb al tanbīh wa'l ishrāf oko 940. godine pominje u Zakarpatju dve velike države: Ad Dir (Kijev) i Ad Firāg (Prag). Kad navodi narode, između ostalih pominje narod ـﺗﺍــ, (Harwātīn), koji naseljavaju oblast između reke Morava i naroda Čeha (Çachin). Po Masudiju, narod Hrvata je "najviši uzrastom, najbrojniji i najhrabriji među Slovenima". Susedi Hrvata su Ugari, a neprijatenji "Romeji, Franci i Langobardi (an Nukubard)", protiv kojih se borio vođa Hrvata "Avanğa".

Igor Mojsilović - ''POMENI SRPSKOG I HRVATSKOG NACIONALNOG IMENA U ZAKARPATJU I POLABLjU''

NATPIS S IMENOM KRALJEVIĆA DRŽISLAVA (Prije 970. god.)

...(D)IRZISCLV DUCE(m) MAGNU(m)...

...CLV DVX HROATOR(um) IN TE(m)P(orib)VS D(omini)...

Osorski evanđelistar napisan je u Osoru, beneventanom 1070. (ili možda 1081.), kako se izčitava iz najave Uzkrsa. Ima 59 listova s inicijalima i uresima. Na kraju izbornih evanđelja je svečana pjesma Exuletet u kojoj se moli za cara (bizantskoga) i kralja (hrvatskoga), Zvonimira.

BAŠĆANSKA PLOČA (1100. god.)

>>AZ V' IME OTCA I S(I)NA I SVETAGO DUHA AZ'

OPAT' DR'ŽIHA PISAH SE O LEDNINE JuŽE

DA Z'V'NIM(I)R KRAL' HR'VAT'SKI V'

DNI SVOE V' SVETUJu LUCIJu I SVEDO -

MI ŽUPAN' DESIMIRA KR'BAVE MARTIN' V L(I) -

CE PRB'NEBŽA S' POSL' VIN(0)DOLE JaK(O)V' V O-

TOCE DA IŽE TO POREČE KL'NI I BO(G) I *BI* AP(OSTO)LA I *G* E -

VANJELISTI I S(VE)TAJa LUCIJa AM(E)N' DA IŽE SDE ŽIVE -

T' MOLI ZA NE BOGA AZ OPAT' DBROVIT' Z' -

DAH' CREK'V' SIJu I SVOEJu BRATIJu S DEV -

ETIJu V' DNI K'NEZA KOS'M'TA OBLAD -

AJuĆAGO V'SU K'RAINU I BJeŠE V' T' DNI M -<<

IKULA V' OTOČ'CI S' SVETUJu LUCIJu V' EDINO

Na osnovi ljetopisa kievskog svećenika Nestora (1056.-1118.) ide Klaić tragom za hrvatskim imenom u Rusiji. Nalazi ga kao ime jednog od onih slavenskih plemena, koja nastanjivahu staru Sarmaciju prije nego što je bio obrazovan ruski narod. Pleme Hrvata bilo je na koncu IX. vieka brojno i jako a obitavalo je iztočnu Galiciju i rusko podolje. Dosta je dugo živjelo samo za se i neovisno. Koncem desetog stoljeća nestaje mu traga u ruskim spomenicima.

U poglavlju 30. govori Konstantin, kako su Hrvati, razbivši Avare, ovladali za bizantskoga cara Heraklija starorimskom provincijom Dalmacijom. No kano da Hrvatima nije stara Dalmacija bila dosta prostrana, jer Konstantin namah dodaje, kako se je jedan dio Hrvata odružio od braće svoje, pak zavladao Ilirikom i Panonijom, te osnovao državu s posebnim vladarom.

Car bizantski Konstantin naročito spominje, kako je srbski veliki župan Zaharija s jednim dielom svoga puka morao god. 924. bježati u Hrvatsku, pak dodaje, da je tada Srbija ostala gotovo pusta.

Sto godina poslie cara Konstantina a nešto manje od sto godina prije popa Dukljanina živio je i pisao grčki poviestničar Ivan Scylitzes. On je sastavio ljetopis, u kojem je zabilježio zgode bizantskoga carstva od god. 812. do poslie god. 1077.

Govoreći o vladanju bizantskoga cara Mihajla VII. Duke pripovieda ovako: >>Prve godine toga cara, indikcije prve, narod Srba, koje također zovu i Hrvatima, iziđe da pokori Bugarsku. Iza toga priča Scylitzes podtanko, kako su se god. 1073. digli Bugari na noge, da se oslobode bizantskoga gospodstva, pa kako su zamolili dukljanskoga kralja Mihajla, neka im dade svoga sina Bodina za cara. Mihajlo privoli i pošalje sina Bodina u Bugarsku, pridavši mu u pomoć trista kršnih junaka i za savjetnika nekoga Petrila. U Prištini na Kosovu polju proglasiše Bugari Bodina za svoga cara i razbiše zatim bizantsku vojsku, koja ih je htjela ponovo skučiti. Iza te slavne pobjede razstavi Bodin svoje čete: s jednom udari on sam prema Nišu i Podunavlju, a drugu pošalje na jug prema gradu Kosturu, povjerivši je svomu prvom savjetniku Petrilu. No Petrilo bi kod Kostura od grčke vojske razbit i jedva živ preko planina pobjegne u Duklju (Zetu). Malo zatim bude razbien i Bodin, pače bi zarobljen i odveden u Carigrad. Ivan Scylitzes, govoreći o tom, kako su bizantski vojvode suzbili Petrila i kako je on jedva u Duklju k Mihajlu umakao, dodaje još: >>uhvatiše pak također i onoga, koji je iza Petrila u Hrvata po redu vladao, te ga okovana odvedoše k caru (bizantskomu).Ivan Scylitzes dakle, ne samo što veli, da se žitelji dukljanskoga kraljevstva zovu još i Hrvati, nego također javlja, kako je Petrilo, pouzdanik kralja Mihajla i savjetnik sina Bodina, bio vladar nekakvih Hrvata. No tko je taj Petrilo i gdje su ti njegovi Hrvati? (pop Dukljanin kaže kako je u vrieme kralja Mihajla vladao u Raši Petrislav, bizantski Petrilo).

Letopisac Nicefor Brienij bijaše rodom iz Orestije u Macedoniji i najstariji sin patricija jednakoga imena, a suprug duhovite Ane Komnene, kćeri bizantskoga cara Alexija I. Komnena. Nicefor napisa poviest svoga vieka, naime događaje od godine 1057.-1081. u četiri knjige. On je pod prije već spomenutim bizantskim carem Mihajlom VII. bio poglavarom Bugarske (1073.), a kasnije ga premjestiše god. 1075. u grad Drač, dakle u neposrednu blizinu dukljanskoga kraljevstva, da suzbija kralja Mihajla, ako bi se nanovo digao, da oslobodi Bugarsku. Nicefor dakle, kao neposredni susjed Duklje i Bugarske, valjda je znao, kako se zovu narodi, s kojima je ratovao, te ih suzbijao. Pa kako on zove svoje najbliže susjede?

Umah god. 1075. planu rat među Bizantom i dukljanskim kraljem. Sam Nicefor piše, >>da su se iznova Hrvati i Dukljani pobunili, pa da su čitav Illyrik uznemiravali. No Nicefor stade kroz neko vrieme vojsku kupiti, pa onda >>povede vojsku na Dukljane i Hrvate<<. Kralj dukljanski Mihajlo dočeka ga u klancima svoje države, ali iza ljute borbe bude razbit. Nicefor nato zauze neke znamenitije gradove na granici Duklje, pa se onda slavodobitno vrati u svoju stolicu, u Drač.

Georgius Cedrenus, mlađi suvremenik Scylitzesov, napisao je poviestno djelo koje počinje stvorenjem svieta, a svršuje godinom 1057. Govoreći za godinu 840. po prilici o žiteljima Panonije i Dalmacije, zove ih sve zajedno Skitima, pa ih onda redom nabraja: Hrvati, Srbi, Zahumci, Travunjci, Konavlani, Dukljani i Neretljani. Po tome je očito, da on ne pribraja Srbima Zahumce, Travunjce itd., kako ne čini ni car Konstantin u 29. glavi svoga djela >>de administrando imperio<<. Pripoviedajući dalje, kako je god. 1019. bizantski car Vasilije II. osvojio Bugarsku, namah dodaje: >>Svladavši Bugarsku, pokori se njemu i susjedni (Bugarima) narod Hrvata i dva njegova vladara, dva brata, kojima car udieli časti i obilne darove<<. Ovo se je mjesto sve do nedavno tako tumačilo, kao da se tiče dalmatinsko-hrvatskih (bielo-hrvatskih) kraljeva Krešimira II. i Gojslava; no nakon temeljitog iztraživanja Račkoga upravo je nesumnjivo, da su ti >>hrvatski vladari<< stolovali u poriečju Raše i Lima, i da se potom ta viest ne tiče ni malo kraljevine Hrvatske (stare biele Hrvatske). Cedren dakle, govoreći o dva vladara hrvatska, kako se god. 1019. pokoriše bizantskomu caru, misli na one zemlje i plemena, koja su po caru Konstantinu u polovici X: stoljeća bila srbska.

Ivan Zonaras živio je za vladanja cara Aleksija I. Komnena (1081.-1118.), te je bio kroz neko doba i tajni pisar carev. On je sastavio poviestno djelo u 18 knjiga, te je nanizao u njem sve događaje od najstarijih vremena do smrti cara Aleksija I. (1118.). I on u dva maha spominje one Hrvate, koje car Konstantin pribraja Srbima. Za god. 1019. kaže također i Zonaras, kako se je >>nakon pokorenja Bugarske pokorio i narod Hrvata i Sriem rimskom (bizantskom) caru;<< a kasnije opet za god. 1075. pripovieda: >>Treće godine vladanja njegova (cara Mihajla VII.) narod Hrvata, koje neki zovu također i Srbima, navali da zauzme Bugarsku...<< Po izloženim već prije stvarima znademo, kako se ti podatci tiču naročito kraljevine dukljanske i susjedne joj Raše; ovdje samo zaključujemo kako i Zonaras zove žitelje tih zemalja Hrvatima, premda sam dodaje, kako ih neki zovu također i Srbima.

Posljednji bizantski spisatelj, koji potvrđuje Crvenu Hrvatsku popa Dukljanina, jest Nicetas Choniates (Acominatus), koji je živio u drugoj polovici 12. stoljeća i umro oko god. 1206. On je sastavio poviest bizantskih careva u 21 knjizi, te priča događaje od 1117.-1203. On poznaje Srbiju (Rašu) i tamošnje vladare, Srbe zove i Triballe. No pored Srbije znade on i za neku Hrvatsku. Pripoviedajući naime o ratovima, što ih je bizantski car Emanuel Komnenac (1180.) vodio sa Stjepanom Nemanjom, satrapom Srbije, govori za godinu 1169. po prilici ovako:

>>Car (Emanuel) bijaše dočuo, kako je Stjepan Nemanja čovjek nemirna i nezasitna duha, udario na susjedne zemlje, pa da si zaboravivši na svoj priašnji udes prisvaja Hrvatsku i oblast Kotorsku.

O tom pripovieda podtanko suvremeni grčki poviestničar Ivan Cinnamus. On naime kaže, kako je god. 1166. bizantski vojvoda Ivan Dukas, >>prešavši oblasti srbske<< provalio u Dalmaciju, te ju svu zauzeo, poimence pak pedeset i sedam gradova, kao Ostrvicu, Skradin, Šibenik, Spljet i Trogir, zatim je pokorio pleme Kačića, i napokon i sam grad (točnije bi bilo zemlju) Duklju. Od osvojenih zemalja stvori Emanuel dvije oblasti; jednu sjevernu ili nekadanju Hrvatsku i Dalmaciju Krešimira i Zvonimira, kojom vladaše u ime carevo >>dux Constantinus Sebastus<< (in toto regno Dalmacie et Chroacie), a drugu južnu, sastavljenu od Dukljw i južnodalmatinskih gradova, te se upravitelj ove južne oblasti već god. 1166. zove >>dux Dalmacie atque Dioclie<<. Upravo taj dux Dalmacie atque Dioclie, po imenu >>kyr Izanacius<<, bijaše 20. svibnja 1166. god. nazočan u gradu Kotoru, kad je tamo kotorski biskup Maio s drugima katoličkim biskupima nadbiskupije dukljansko-barske (albanensis, drivastensis, dulcinesis) posvetio crkvu sv. Trifuna u istom gradu.

Imademo dakle u obsegu stare Dalmacije dvije oblasti: regnum Dalmatiae et Croatiae i opet ducatus Dalmatiae atque Diocliae. No koje su međe obima? Tu nam pomaže suvremeni arabski zemljopisac Edrisi (1099-1164), koji Dubrovnik zove posljednjim gradom u Hrvatskoj (Horwasia), dočim grad Kotor meće u oblast >>Isqlawonia<<.

Hrvate u Duklji nalaze također stari bizantski pisci Ivan Skilices, Nicefor Brienij, Ivan Zonaras i Niceta Koniates. Ovaj posljednji, pišuči o Nemanji, satrapu (vladaru) Srbije, koji je težio, da zauzme Duklju, veli, da si taj »čovjek nemirna i nezasitna duha prisvaja Hrvatsku i oblast Kotorsku« (N. Choniates, Bonn. izdanje, 206-207).

U doba kralja Tomislava vlada Zahumljem moćni knez Mihajlo Višević. Mletački ljetopis (Ivan Mlečanin) spominje Mihajla, k n e z a H r v a t a. Još jasnije nam govori o njemu, kad piše o duždevanju Ursusa II. god. 912.: »Zatim i svu zemlju h r v a t s k u, kojom vlada knez Mihajlo Visevic«. - Splicanin Toma Arhiđakon, povjestničar XIII. vieka, piše o Zahumlju, da je spadalo H r v a t s k o m kraljevstvu.

Arabski zemljopisac Edrisi, pišući na vrlo pouzdan način o našim krajevima sredinom 12. stoljeća, donosi viest od velike značajke za Tarsatiku. Naime, on piše da je Lovran posljednje mjesto koje duž istarske obale pripada akvilejskom patrijarhu, a da »Bakar dolazi kao prvi grad zemalja Hrvatske, koje se zovu Dalmacija, a koje se protežu duž mora«. Između Lovrana i Bakra po Edrisiju nema naselja. Nakon toga on podrobno opisuje Dalmaciju kao dio Hrvatske, sve do Dubrovnika, koji je po njemu posljednji grad Hrvatske.

U izpravama 11.-13. vieka našao je Klaić, kako se javlja u sjevernoj Štajerskoj uz gornju Muru mjesto Kraubat, koje se redovito piše Chrobat. Zaključuje, kako je to bila slavenska župa, koja je dobila svoje ime od plemena Chrowat ili Hrvat, kako se to pleme naselilo u svoje novo boravičte valjda još u VI. ili VII. stoljeću. Mjesto Kraut, koje je našao u izpravama 11. i 12. vieka a koje se javlja u Koruškoj u okolici Miljskog jezera, smatra izkvarenim oblikom sredovječnoga Chrowat ili današnjega Hrvat. Za staru Karantaniju nalazi, kako je u njoj u doba god. 954.-979. postojala slavenska župa pagus Crouuati, koja se spominje i u kraljevskim izpravama. Ova je župa tvorila političko središte staroga rimskog Norikuma i sredovječnoga Carantanuma, a u njoj je, u ime njemačkoga kralja, vladao grof Hartwig. Spomena Hrvatima u Karantanumu nestaje s god. 1035.

Lubor Niederle, koji je skoro čitav svoj život posvetio izpitivanju najstarijih vremena u životu Slavena, kad je opisao hrvatsko područje u užem smislu rieči, primjećuje: >>Izvan ovog područja, na taj način omeđenog, ostaje da spomenemo samo nekoliko odieljenih skupina, nekoliko dalekih naselja, kao vjerojatne tragove velike seobe: tako nekoliko obćina u Koruškoj - Gravati pagus, Chrouuat, Croudi, Chrowata, Chrowath, Kraubat; - sva se ova imena nalaze u poveljama od X. do XII. vieka<<.

Dukljanski ljetopis pripovieda, da je područje od Jadranskoga mora do Drine, Save i Šar-planine u početku bilo pod jednim kraljem. To slavensko kraljevstvo (regnum Sclavorum) obuhvaćaše velik dio kasnijih hrvatskih i srbskih pokraina i oblasti. Kad se podielilo, nastadoše Primorje (Maritima) i Srbija (Surbia). Primorje se razdieli na dvije pokraine, Bielu Hrvatsku ili Donju Dalmaciju (Croatia Alba, quae et inferior Dalmatia) i Crvenu Hrvatsku ili Gornju Dalmaciju (Croatia Rubea, quae et superior Dalmatia). Srbija ili Zagorje (Surbia, quae et Transmontana) bi razdieljena na dvije oblasti, Bosnu i Rašu. Dukljaninu činiše u staro doba Hrvatska, Bosna i Srbija jednu državu pod jednim vladarem; staro dalmatinsko primorje, koje mu se proteže od Duvanjskog polja do grada Drača, zove Crvenom Hrvatskom, a Dubrovnik stavlja na granicu između Biele i Crvene Hrvatske. Primorjem i Zagorjem (Hrvatskom i Srbijom) vladao je, po pričanju Dukljaninova ljetopisa, jedan kralj. Kad je u prvoj polovici 10. stoljeća nastao razpad toga kraljevstva, izkrsnuše Biela Hrvatska s Bosnom, Crvena Hrvatska i Raša. Dukljanin se zadržava u prvom redu na događajima Crvene Hrvatske od 950. - 1150. Biele Hrvatske ni ne spominje, a Raše se dotiče samo mimogred. Crvena Hrvatska, kao samostalna kraljevina, postojala je kroz dva stoljeća.

Ljetopis popa Dukljana - hrvatski priepis (izvornik iz 12. st.):

>>...i prez izma bi pobiena strana krstjanska i ubijen bi kralj Istrinski i mnogo tisuć krstjani po dobitju bi pod mač obraćeno i vele Hrvat bi pobieno.<<

>>Od Dalme do Valdemina prozva Hrvate bile, što su Dalmatini Nižnji. I još od mista Dalme do Bandalona grada, ča se sada zove Drač, dotla prozva Donju (?) Dalmaciju i takoje Surbiu, ča jest Zagorje. I tuj na dvoje razdiliše počamše od gornje strane Drine, ča jest na zahod sunčeni do gore Borave, a toj prozva Bosnu, i od Drine do Lipa prozva ''Sas'', ča je Raška zemlja.<<

>>Da, ako tko hoće napuno znati naredbu ku učiniše i mejaše kudi postaviše i zemljam imena, vazmi knjige ke pri Hrvatih ostaše i pri njih se nahode, a zovu se Metodios.<<

Hrvate i Dukljane spominju i ovi bizantski pisci kao Skilices, Nikeforos Brienios, Georgius Cedrenus, Ivan Zonaras i Niketas Akominatos. Skilices potvrđuje nadziranje Konstantina Porfirogeneta, kako je jedan dio Hrvata pokorio Ilirik, Brienios, kad opisuje svoju vojnu s dukljanskim kraljem Mihajlom, svoje protivnike zove Hrvatima i Dukljanima, Cedrenus i Akominatos znadu za Hrvate, kao žitelje Duklje i njezinih susjednih zemalja. Dukljaninovu Crvenu Hrvatsku potvrđuje Niketas Akominatos, jer je njegova Horvatija bila u oblasti Dalmatia arque Dioclea ili u Dukljaninovoj Crvenoj Hrvatskoj.

Oblast Dalmacia atque Dioclea ili Dukljaninova Crvena Hrvatska nestade kao samostalna zemlja god. 1184.: iza smrti bizantskog cara Emanuela osvoji je srbski veliki župan Stjepan Nemanja. Crvena Hrvatska ostade u vlasti srbskih Nemanjića do god. 1360., kada se u njoj javiše Balšići.

Rastko, najmlađi sin Stefana Nemanje, nakon što se zakaluđerio pod imenom Save, poduzeo je g. 1219 da u srpskim zemljama organizira srpsku samoupravnu crkvu pod okriljem bizantske crkve, kojoj je tada bilo sijelo u Niceji u Maloj Aziji. U staroj domovini Srba, u Raškoj, on je osnovao sedam episkopija. Posebnu episkopiju osnovao je u benediktinskom manastiru u Prevlaci kod Kotora za Duklju, a drugu u Stonu, sjedištu stare katoličke zahumske biskupije. U to doba pravoslavnih nije bilo ni u Duklji ni u Zahumlju. U tim katoličkim i hrvatskim zemljama Sava je osnovao srpske episkopije u nadi, da će te zemlje uslijed djelovanja srpske državne vlasti s vremenom postati pravoslavne i srpske. Ali se prevario. Srpski se episkop u Stonu nije mogao održati ni 25 godina, jer nije imao vjernika, " ni vr'hovine ni ima, ni biri, ni jed'noga dohod'ka ni otkuder'...". Episkopija u Prevlaci životarila je do turskih vremena, kada se preselila na Cetinje u današnjoj Crnoj Gori. Na cijelom pak području tadašnje Bosne, koja je bila prostorno opsežnija nego stara Raška, Sava nije osnovao ni jednu episkopiju. To nam govori, da Sava tadašnji bosanski narod nije smatrao Srbima ni pravoslavnima, niti stvarno ni potencijalno, naime, niti je držao, da su tada bili Srbi i pravoslavni, niti da bi s vremenom takvi mogli postati.

U izpravama dolaze činjenična politička stanja najobičnije do izraza u naslovima njihovih izdavača. Naslov Stjepana Prvovjenčanog (1196.-1228.), koji je kao veliki župan srbski nasliedio svog otca Stjepana Nemanju, u izpravi za samostan sv. Marije na Mljetu, glasi kralj i samodržac vsje srbske zemlje i pomorskije. Pomorske se zemlje dakle razlikuju od srbskih a te su, kako ih nabraja ova ista izprava. Dioklija, Dalmacija, Travunija i Hlmska zemlja. Ovakovo se nabrajanje zemalja, i to baš onih koje su do nedavna tvorile Crvenu Hrvatsku, javlja i u Stjepanovoj izpravi, kojom je osnovao samostan u Žiču.

U jednoj povelji, kojom dariva samostanu sv. Marije na otoku Mljetu neka sela, imade on naslov >>az grešnij Stefan, velij kralj, namestnik i gospodin vse srpske zemlje i Dioklije i Dalmacije i Travunije i hlmske zemlje<<, a podpisuje se na koncu povelje: >>Stefan po milosti božjoj venčanij kralj i samodrž'c vsje srpske zemlje i pomorskije.

Povelja Stjepanova, kojom osniva manastir Žiču. U toj povelji imade on naslov >>venčani prvi kralj vse srpskije zemlje, Dioklije i Travunije i Dalmacije i Zahlmije.

Stjepan Vladislav (1231.-1243.) imade u jednoj povelji naslov >>kralj vseh raških zem'l i Dioklitije i Dalmacije i Travunije i Zahlmije<<

Istarski razvod (13. st.)

U izvorniku piše: gospoda su izabrala >>jednoga latinskoga notara, drugega nimškega, a tretoga hrvackoga, da ima vsaki na svoj orijinal pisat, poimeno od mesta do mesta, kako se niže udrži, po vsoj deželi<<.

Vinodolski zakon (1288.)

>>Žakan pak koji služi iza biskupa u toj istoj crkvi - zove se hrvatski malik, a vlaški macarol - ima za to isto posvećenje dobiti samo bolanača 15 sitnog mletačkog novca.<<

>>I nadalje zastupnik nije vjerodostojan u parnici, ako ne bi bio zaklet, osim ako bi bio poslan od dvora, a tog se zastupnika zove hrvatski arsal.<<

Još je veliki Dante pisao o Hrvatima kao onima koji su blisko vezani uz Svetu obitelj. Tako u Božanstvenoj komediji piše:

>>Ko čovjek možda iz Hrvatske,

koji Veroniku nam vidjet došao je

da pred tom slavom starodavnom

stoji zabezeknut,

a misli mu se roje:

Gospode moj, Isukrste Bože,

takvo je dakle bilo lice tvoje?<<

Dušan Silni (1331-1355) se prije krunitbe za cara redovito zove >>kralj vsijeh srpskih zemalj i pomorskih<< ili u latinskim spisima >>rex Servie, Dalmatie, Dioclie, Albanie, Zente, Chelmenie et maritime regionis<<. Godine 1351. zove se >>car Srbljem i Grkom, samoderžac vseh srbsceh i pomorsceh zemljah<<.

Radoslav iz Huma ugovara 1254. savez s Dubrovnikom protiv Nemanjića Stjepana Uroša I.

beg Moharrem zove ruskog cara >>Srbom<<, jer je pravoslavne vjere.

Najveći srpski narodni kralj bio je Stefan Dušan, nazvan Silni (1331-1355). Nakon što je više puta pobijedio Bizantince i Bugare, i svoju državu proširio do Soluna i duboko u današnju Grčku, on se g. 1346 okrunio i proglasio " car' Sr'bljem i Gr'kom' " God. 1350, kada je bio u naponu svoje snage, Dušan je poduzeo da svojoj državi pripoji Bosnu, Zahumlje i Makarsku Krajinu. Osobito mu je bilo na srcu Zahumlje, današnja srednja i zapadna Hercegovina. Tu je oblast Dušan smatrao " svojom zemljom ", kako vidimo iz pisma Mletačke republike od 13. travnja 1350 upravljenoga srpskom caru Stefanu Dušanu. S jakom vojskom prodre Dušan u srce srednjovjekovne Bosne i podsjede grad Bobovac. Bosanski ban Stjepan II i Bošnjaci nijesu se osjećali toliko snažnima, da bi se mogli oprijeti Dušanu na otvorenu polju, pa su se povukli u gorovite i tvrde gradove. Dušan pobjedonosno prođe srednjom Bosnom, Donjim Krajima oko Jajca i Bugojna, Završjem preko Duvna, Imotskim, Ljubuškim, Stocom i Ljubinjem preko Zahumlja, da preko Dubrovnika i Boke zamakne na istok. Kako je vjerovati, Dušan je u osvojenim zemljama, napose u Zahumlju, ostavio svoje predstavnike i vojničke posade u zgodnijim mjestima. Ali čim je Dušan s glavnom vojskom ostavio Bosnu i Zahumlje, domaće plemstvo i narod digli su se na moge i protjerali Dušanove ljude i uspostavili vlast bana Stjepana II Kotromanića u cijelom opsegu zemalja, kojima je ban Stjepan vladao prije Dušanova pohoda.

Pod konac svoga života Stjepan II. morao je voditi teške borbe da očuva Bosnu i svoje tečevine. Početkom jeseni g. 1350 na nj je navalio srpski car Dušan Silni htijući mu oteti Zahumlje i Krajinu. S jakom vojskom i četiri lađe car je osobno upao u Zahumlje i osvojio ga. Orbini napose spominje, da je Dušan zauzeo Novi na Neretvi i grad Imotski. Početkom listopada g. 1350 u Dubrovniku su se pribojavali, da Dušan ne navali na Ston, ali je on iz Zahumlja prešao u Krajinu i krenuo prema Cetini. Stari protivnici bana Stjepana II, Trogirani, 11 listopada su zaključili, da će cara dočekati i pozdraviti zajedno sa Šibenčanima, kada stigne na rijeku Cetinu. Dubrovački ljetopisci, poimence Orbini, tvrde, da je Dušan u isto vrijeme poslao drugu vojsku od 80.000 ljudi iz Podrinja u Bosnu. Ova je prodrla do Bobovca, ali ga nije mogla zauzeti. Na to i ovo odjeljenje krene na jug preko Donjih Kraja i Završja i sjedini se s glavnim srpskim snagama, koje je vodio sam car. Taj je bio, kako dubrovački analisti pišu, već prekoračio Cetinu i prodro sve do rijeke Krke. Ostavivši posade u osvojenim gradovima, Dušan je krenuo natrag preko Popova polja i Trebinja. Dne 25 listopada u Dubrovniku se riješilo, da cara pozovu u grad i svečano dočekaju.

Srpski povjesničari obično drže, da je Dušan od g. 1350 pa do svoje smrti zadržao Zahumlje, ali to nije ispravno. Na državnom sastanku u Milima kod Visokoga g. 1354 s drugim bosanskim zemljama bilo je zastupano i Zahumlje . Još prije ovoga sastanka, za živa Tvrtkova oca Vladislava i samo koji mjesec iza smrti Stjepana II, u dvije izvorno sačuvane isprave spominje se prvi posjet bana Tvrtka u Zahumlju: "kada "g(ospo)d(i)n' ban' Tvr'tko grediše naipr'vo u Hl'm'sku zemlu ". Ako ban Tvrtko kratko iza smrti svoga strica Stjepana II ide mirno u posjete Zahumlju, i ako zahumski velikaši prisustvuju bosanskom državnom sastanku u Milima g. 1354 za živa cara Dušana Silnoga (20. XII 1355), to nam govori, da nejaki ban Tvrtko nije oteo Zahumlje moćnomu caru Dušanu, nego da je tu zemlju naslijedio od svoga strica, koji je morao prije svoje smrti Zahumlje osloboditi od srpskoga zaposjednuća. I uistinu medu izvornim listinama bana Stjepana II nalazi se i povelja izdana Vuku Vukoslaviću, u kojoj piše: " kada biše c(a)r' raški uzel' kr'v' za me ". Na koncu povelje Thalloczy je pročitao " 1331 leto ". Ali iz izvora nije poznato, da bi Dušan osvajao Zahumlje g. 1331, a usto on tada još nije bio car. K. Jireček je dobro zapazio na osnovu fotografskoga snimka, da je " datum 1331 stavljen od neke poznije ruke ... mesto 1351 ". Iz ove dakle izvorne isprave valja zaključiti, da je Stjepan II. iza odlaska Dušanova poslao vojsku u Zahumlje, da iz njega izbaci Dušanove posade. Kako je u navednoj povelji zabilježeno, dok se bosanska vojska borila pod Novim, na desnoj obali Neretve kod današnje Čapljine, Vuk Vukoslavić Hrvatinić dopao je teških rana, ali je grad bio zauzet i oslobođen zaslugom Vukovom.

Poslije Novoga bosanska je vojska, pomognuta od humskih velikaša i domaćega naroda, oslobodila i druge gradove u Zahumlju i Krajini, koje je bio Dušan Silni zauzeo i osigurao sa svojim posadama. Čitavo Zahumlje moralo je biti potpuno očišćeno od srpskih posada prije 22. studenoga 1351., kada je ban Stjepan II pisao Dubrovčanima, da trguju po svoj njegovoj zemlji " bez kakva straha i ne bojeći se nikoga ". I Mavro Orbini piše, da je Stjepan II držao cijeli Hum do svoje smrti i da ga je ostavio u nasljedstvo svomu bratiću banu Tvrtku.

- Nikola Modruški (1427.-1480.), rođen u Boki Kotorskoj. Od proslova na hrvatskom jeziku poznato je njegovo pismo u obranu glagoljice (Pismo Nikole Modruškog) koje mnogi iztraživači smatraju prvim hrvatskim razpravljačkim proslovom.

Kralj Matijas Korvin izdaje god. 1465. potvrdu Dubrovackoj republici, da je ona dala 800 zlatnih forinti »za uzdrzavanje grada nasega Pocitelja u nasem Hrvatskom kraljevstvu « (Gjelcic-Thalloczy, Diplomatarium Ragusinum, 628).

- Zapis popa Martinca, (1493.) (u prievodu na hrvatski jezik iz NDH)

str. 58. ,,Književnost 2'', izdanje Alfa, 2009.:

,,Ja mnogogrješni pop Martinac, plemenom Lapčanin, pošto mi je Bog dao, ovako ponizno dovrših ove knjige, sjedeći u svojoj kući u Grobniku..''

...

,,I k tomu bio sam u brizi i stalno ožalošćen mišlju sbog velikih ratova i nemira koji su se sbili u naše vrieme, koji digoše Turci koji potječu od Izmaila, sina Abrahamova sluškinje Agare, protiv svih zemalja svieta. I zauzevši Grčku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navališe na narod hrvatski šaljući velike čete.''

Pjesnik Nikola Nalješković (1510.-1586.), koji se s korčulanskim (krkarskim) vlastelinom Ivanom Vidalom upravo natječe, tko će koga bolje počastiti hrvatskim imenom. Nalješković poručuje Vidalu, kako narod Hrvata vapije i viče, da je on kruna od zlata, kojom se svi diče; a Vidale mu odporučuje: >>Časti izbrana Niko i hvalo velika, hrvatskoga diko i slavo jezika<< . . . zatim kaže za Dubrovnik: >>Dubrovnik grad svitli i slavan zadosti . . . svuda ga jes puna slava, svud on slove, hrvatskih ter kruna gradov se svih zove . . .<< Nalješković rabi hrvatsko ime i u svojim poslanicama pjesniku Petru Hektoroviću i vlastelinu hvarskomu Hortensiju Brtučeviću, po čem možemo suditi, da je tada ime hrvatsko na otocima Hvaru i Korčuli kao i u Dubrovniku dobro poznato bilo.

- Ivan Stojković de Corvatia (1390/95-1443) - iztaknuti umnik svoga vremena, naučitelj na Sveučilištu u Parizu. On je vodio europsko izaslanstvo iz Basela u Carigrad 1435-37. koje je trebalo razpraviti ekumenska pitanja između katoličke i pravoslavne crkve.
Za sebe je rekao da je rodom iz Dubrovnika, koji je u Hrvatskoj (de Ragusio, quae civitas est in Charvatia).

- Arnold von Harff (1471-1505) njemački vitez iz Niederrheina, putopisac i hodočastnik, koji je u svom putopisu (oko 1496-1499.) zapisao podatke o Dubrovniku kano samostalnom gradu Hrvatske Kraljevine i također zapisao 56 hrvatskih rieči.

- Petar Zoranić, Planine (1569.)

str. 145. ,,Književnost 2'', izdanje Alfa, 2009.:

,,Poznah pak vilu mladjahnu jednu s malo jabukami u krilcu koj pismo jimenom Hrvatica govoraše i kako tužbenu steći i nič malo jabučic razgledaše. Poznah u krilu nje jabuku na koj jime biše Petar Zoranić, a uz jime Ljubveni lov i Vilenica dijaše pismo; i na toj prem jabuci prem počela pisati biše Planine.''

- Evo što piše slovenski protestant Primož Trubar(16. stoljeće) tzv. "Slovenski Luther", pisac prve knjige na slovenskom jeziku, u svom djelu: "Ta prvi dejl tiga noviga testamenta". Inače kao znanstvenik se između ostalog i školovao u Rijeci, a prijateljevao je i s Erazmom Roterdamskim

"Oba naroda slovenskih i hrvatskih zemalja su mi naime pri srcu mila i bi se po pravici zaista morala smiliti svakome čovjeku, ne samo radi toga, jer moraju prebivati i stanovati na turskoj granici i nemaju kamo drugdje seliti ili kamo bježati, ali mile mi se također zato jer malo ili skoro ništa ne znaju(jer ih ne uče pravo) o najpotrebnijim i najboljim pomirljivim naukama naše istinske kršćanske vjere, čije znanje je svakom razumnom čovjeku najprije potrebno za njegov duševni mir i najviše ohrabrenje. O tim naukama ubogi Slovenci i Hrvati, ne razumiju i ne znaju mnogo, naročito ne oni, koji se nisu učili tuđih jezika i pisanja. To izvire od tuda jer im jako manjka poštenih učitelja i propovjednika i jer nemaju u svom jeziku cijelo Sveto pismo, kako ga imaju Nijemci i drugi narodi. Hrvatski jezik se piše, kako znamo, s dvojnim hrvatski pismom, a govori se ne samo u cijeloj Hrvatskoj i Dalmaciji nego ga govore također mnogi Turci. Sam sam slušao od mnogih, da ga govore i pišu također do Carigrada na dvoru turskog cara. Mi Kranjci i Slovenci ga razumijemo za silu, ali mnogo bolje nego češki, poljski ili lužički jezik, upravo tako i oni naš jezik. Ali dobri, hrabri Hrvati, također nemaju Biblije i cijeloga katekizma na svojem jeziku i pismu, kao i mi Slovenci...

...Osim toga ne znam hrvatski, ni čitati ni pisati. Zato sam rekao onda, neću se sam latiti toga značajnog i važnog djela, prevađanja Biblije, osim ako mi se dodijele dva kranjska ili dva donjoštajerska ili dva druga učenjaka iz tih zemalja, koja bi dobro znala slovenski i dobro znala latinski i njemački, te dva Hrvata koja bi znala dobro govoriti dalmatinski i bosanski i dobro i pravilno pisati hrvatski i ćirilski... o njem sam prije trideset i šest godina kad sam u Rijeci hodao u školu već slušao. "

- Hanibal Lucić koji je prepjevao Ovidijevu 16. heroidu (kod Lucića: "Pariž Eleni") i pritom rekao: "iz latinske odiće svukavši u našu harvacku priobukal".
Stihovi iz "Pariž Eleni":

Nu ako rič moja, li hoć da besidi, čto dilom jur tvoja lipota sve vidi.

Jer sam jur radostan samo za toj listo, čto moja u tvoj stan knjiga najde misto.

Za to svaku, sudim, pravo mu jest dati hvalu; neg se čudim, za čto te pak vrati.

Na čto Palas od zgor došla je na tvoj sud, kad veli, da razbor tribi t' je, jer si lud?

Čto ufam, izvrši, neka se gizdavi obećaj ne skrši majke od ljubavi.

Čto ti ću pobrajat puka mnoštva vela, ka jedva mogu sjat gradovi ter sela Sagrišimo sada, čto nam već sramota ne će bit nikada po sve dni života;

- Navod iz putopisa Slovenca Benedikta Kuripešića od god. 1531., gdje on govori o narodu donje Bosne od rieke Une do varoši Sarajeva. On kaže, da je u donjoj Bosni našao tri narodnosti (nationes) i tri vjere. >>Prvo su stari Bošnjaci, koji su rimsko-kršćanske vjere, a tim je Turčin, kad je osvojio Bosnu, ostavio vjeru. Drugi su Srbi (Surffen), koje zovu Vlasi, a mi, (naime on) ih zovemo Cigani (Zigen) ili Martolozi (Marcholosen). Ovi dolaze iz Smedereva (Schmedraw) i Biograda (griechisch Weyssenburg), a vjere su sv. Pavla. Mi (on) ih držimo za dobre kršćane, jer ne nalazimo, da ima kakove razlike između njihove i rimske vjere. Treći su narod pravi Turci, koji su vojnici i činovnici, a vladaju sasvim tiranski objema prije pomenutim plemenima, kršćanskim podanicima<<.

Zlatarić Dominik (1556. do 1610.) u dva svoja izdanj aizričito kaže za svoj jezik kako je hrvatski.

Zlatarić Dominik, Elektra, tragedija, Ljubimir, pripovies pastirska; Ljubav i smart Pirama i Tisbe, iz većeg tudjieh jezika u harvatski izložene.

U Bnecih po Aldu 1597.

Zlatarić Dominik, Elektra, tragedija u harvacki izložena. U Mletcih pri Marku Ginamu 1621.

- Početak 17. stoljeća, Junije Palmotić (1607.-1657.), Dubrovnik; ,,Pavlimir'';

str. 233., 234. ,,Književnost 2'', izdanje Alfa, 2009.:

,,...od slavnijeh smo tebi Slava i

od Bošnjaka mi poslani,

po kijeh plodnoj teku strani

bistra Drina, Sava i Drava.''

...

,,Bulgar, Bošnjak, Hrvat bojni

dizat će te do nebesi,

i svi puci neizbrojni

naš kojijem se jezik resi.

Rasi, rasti, o slobodni

Dubrovniče, rasti veće;

rasti, nebu grade ugodni,

na velike česti i sreće.''

1624.
Po Massarechijevim podacima, u srednjoj Bosni na islam preslo 40-50,000 Hrvata katolika.

1627.
Trebinjski biskup Andrijašević piše o prielazu katolika u Popovu polju na pravoslavlje i da je od dvanaest katoličkih crkava u rukama pravoslavnih njih sedam.

U habzburško-turskom ratu (1683.-1699.), po svjedočbi franjevca Andrije Siprašića, bježeći pred turskim nasiljem 100,000 bosanskih Hrvata napustilo je svoja ognjišta i prešlo Unu i Savu.

Evlija Čelebija, turski putopisac XVII. stoljeća, veli za stanovnike Pivske nahije u Crnoj Gori, da su »čisti, pravi Hrvati«(F. Spaho u Hrv. Kolu XIII., 49).

čuveni turski putopisac evlija čelebija, u svojim putopisima je zabilježio da su plemena nikšići i pivljani - Hrvati.
...Poslije napada na Kotor turski zapovednici su riešili da kazne Pivljane i Nikšiće, koji su pomagali Mlečanima. U ekspediciji, kojoj se pridružio i Čelebija, sudjelovalo je 10.000 vojnika. Za ta plemena Evlija piše, da su "podmukli Hrvati". Oni, veli, s hercegovačkim pašama "govore jedino s vrhovima od andžara", pak zbog toga "upravnik te oblasti njima nikoga ne smije poslati"...

srbijanski poviestnicar,vladimir corovic.

https://www.rastko.rs/rastko-bl/istorija/corovic/istorija/6_7_l.html

Ruski putopisac P. A. Tolstoj, koji je god. 1697.-1698. putovao po Italiji na otok Maltu. Putujući 1698. Italijom zašao je Tolstoj >>i u sklavonsku<< zemlju naime u Dalmaciju. Ne imajući pri ruci njegova izvornika, mi ćemo priobćiti samo ono, što je Pipin (Pipin A., Obzor ruskih izučenij Slavjanstva u >>Vestniku Evropi<< 137 tom., godina XXIV. (1889.) pag. 173.-175.) iz njega izvadio. Evo dakle doslovce Pipinova izvadka:

V Dalmacii - piše Pipin - on vstrečilsja (sastao se) konačno, s naselenijem slavjanskim, no ne vidno čto bi eto opstojavateljstvo ego osobeno zainteresovalo. Neselenije dalmatinskih gor - po slovan jego, - sostavljali Raguzane, kapitani morskie, i astronomi i marinari; >>strojenije domovnoe imejut kamennoe samoe maloe i nužnoe, takže hleba i skota (stoke) imejut malo; a govorjat vse slavjanskim jazikom, a italijanskoj jazik vse znajut, i nazivajutsja Hervati, veru deržat rimskuju<<. Iz Korsulja (Korčula) Tolstoj proplil mimo ostrova sv. Andreja... V Raguze ili Dubrovnike on osmotrel dostoprime čateljnosti, krepost (tvrdju) monetnij dvor... Otpravivši s' daljeje Kastel Nuovo (Ercegnovi u Boci), Tolstoj vstrečilsja (sastao se) tam s drugimi Moskovičani, tak že jezdivšimi po Italiji... Dalše put ležal mimo beregov, zaselennih Horvatami, do Perasti albanskom knjažestve; v gorode i v okrestnih poselenijah živut. Turki i okolo mnogo Serbov grečeskoj veri. >>A te Serbi pod deržavaju Venetskoju, nedavno izbežali ot ruk prokljatih Busurmana (Muslimana) ot deržavi tureckago sultana; i živut smežno s tureckimi gorodami i derevnjami. Te Serbi ljudi voennie, podobjatsja vo vsem donskim Kazakam, govorjat vse slavjanskim jazikom, platje (odielo) nosjat hervatskoje; ženi ih i dočeri (kćeri) vo vsem podobni hervatskim ženam, v platje i v obiknostjah, i zazor ot mužeska pola imejut i skrivajutsja. Te Serbi hleba i živnostej i fruktov, imejut dostatok, živut meždu velikih i visokih kamenih gor, doma imejut stroenija kamennago; k moskovskomu narodu zelo privetni i počitatelni<<. Etu privetnost Tolstoj ispital i v okrestnostjah Perasti. V den pjatidesjatnici on jezdil v selo Rizu (Risan) gde >>bil prinjat s ljubovlju i velikim počtenjem, a kak pojehal nazad, to provožali ego do Lodki velikim mnogoljudstvom<<.

Tolstoj putuje južnom Dalmacijom od Korčule do Dubrovnika, a nalazi, kako je ta Dalmacija naseljena Hrvatima; on nadalje putuje Bokom Kotorskom od Hercegnovoga do Perasta, pa kaže kako su morski bregovi, kraj kojih putuje, naseljeni Hrvatima. Tek u Perastu čuje prvi put za Srbe, koji se nedavno iz turskoga carstva doseliše u mletačku Boku (Albaniju). Onda ide u Risan tražiti te Srbe, pa eto nalazi, kako su oni odielom i običajima skroz nalik na Hrvate, samo ih razstavlja vjera.

Pavao Riter Vitezović 1699.:

,,Responsio ad postulata illustrissimo ac excellentissimo domino, domino Aloysio Ferdinando comiti Marsiglio, sac. caes. reg. maiestatis camerario, peditatus colonello, et ad limites totius Croatiae commissario plenipotenziario etc. Sub Dresnik 25. Septembris 1699.''

5 hrvatskih oblasti:

(1.) P r i m o r s k a H r v a t s k a (maritima) obuhvaća po njemu područje, kojim teku rieke s visokih gora u Jadransko more. Njoj pribraja čitavu Humsku zemlju ili Hercegovinu zajedno s gornjom i donjom Zetom, i s gradom Skadrom; onda republiku Dubrovnik sa Stonskim ratom, otoke Mljet, Lastovo i druge manje. Hum imao je vlastite knezove iz kraljevske porodice Nemanjića, dok su Zetom gospodovali Balšići. - Primorskoj Hrvatskoj pripada nadalje Rama, prozvana po rieci istoga imena, a dopirala je do Neretve i bosanskih gora na iztoku, na sjeveru pak i zapadu do župa Hlivanjske i Cetinske, pa onda do same rieke Cetine i mora. Rama je prije bila oblast Neretljana, kojoj su pripadali još otoci Brač, Hvar i Korčula, poslije u vlasti Omišana zajedno s (makarskim) Primorjem ili Krajinom. Na primorsku Hrvatsku spadaju još župe: Cetina (u kojoj su nekad vladali Nelipići), Hlivno, Primorska župa (u njoj su gradovi Split i Trogir, kojih je kotar nekad bio posve neznatan), Kliška (kojom su neko vrieme gospodovali knezovi Šubići), Sidraška (s gradom Skradinom), Bribirska (s Ostrovicom), Kninska (s kotarom Vrhrika), Belgradska (s Belgradom, u kojem bi god. 1102. krunjen kralj Koloman, i sa Zadrom); Ninska, Pažka, Većka (Većka kula u Velebitskom Podgorju), Lička, Krbavska, Senjska (Buška), Gacka, Vinodolska; napokon pripadaju njoj još županije otoka Raba, Krka, Osora, zatim Kastav, Rieka (Flumen s. Viti), Lovran, Beršec, pače i gradovi Plomin i Labin, koji se međutim pokoravaju mletačkoj vlasti.

(2.) Z a g o r s k a ili m e đ u z e m s k a H r v a t s k a (mediterranea) obuhvaća zemljište, kojim teku rieke sa gora u rieku Savu. Dieli se na dvoje: na pravu (užu) Hrvatsku (propria Croatia) i na Bosnu. U užoj jesu županije: Modruška, Gorička (ili Stiničnjak), Bužinska, Zagrebačka, i Gorska do Une. Onkraj Une je prostran kraj Srb (Serb vasta regio). Bosna odieljena je Borovom gorom (Pini montibus) od Hrvatske, i stere se do rieke Drine na iztoku. Ova (Drina) ju dieli od Srbije, a Sava od Slavonije. Kraljevinom stala se smatrati počev od bana Tvrtka, koji bi god. 1376. od ugarskoga kralja Ljudevita imenovan kraljem Raše. Imala je sedam kraljeva, koji su svi za osamdeset i sedam godina izginuli, ter je kraljevstvo propalo prije, nego je krunu zadobilo. U Bosni su poglavito kotari Vrhbosna, gornji i donji Soli, Vareš, Usora i Modrič; vrlo slavno je trgovište Sarajevo, a stolice vladara jesu Sutiska, Visoka i Bobovac.

(3.) M e đ u r i e č n a i l i S a v s k a H r v a t s k a (interamnesis sive Savia Croatia), posebice Slavonijom prozvana, međaši na zapadu ovdje Savinjskom, a ondje Bistričkom župom; na jugu dopire do Save, a na sjeveru dopirala je nekad do Mure, sada pak do Drave i Dunava. U njoj jesu županije: Celjska, Varaždinska, (nekad Zagorska), Zagrebačka, Križevačka, Virovitička, Požeška, Valpovačka (Valponensis), i Sriemska hercegovina. Biskupija zagrebačka i sriemska jesu podvrgnute kaločkoj nadbiskupiji.

(4.) O v o s t r a n a H r v a t s k a (Citerior Croatia) jesu Istrija i Kranjska; o tima vojvodinama pišu njihovi spisatelji. Slovensko krajište (Windismarchiam) pribrajaju neki sredozemnoj Hrvatskoj s jednakim pravom.

(5.) O n o s t r a n a H r v a t s k a (Ulterior Croatia) je Srbija. Ova se opet dieli na pravu Srbiju i n Rašu.

Filipović Ivan, rodom izpod Sinja, izdade u Mletcima god. 1704. ćirilicom tiskanu knjižicu (Pisma, koja se piva ili kanta ...). Na kraju knjižice čitamo ovo: Svagda nam bilo ime Isusovo na pomoć, i ob dan i ob noć, i prisveto trojstvo i divica Marija naša pomoćnica i sveti Jerolim, sveti Juraj mučenik, sv. Ilija, naše zemlje protekturi, Bosne, Ercegovine, Harvata i svega slavnoga slovinskoga naroda i jezika harvatskoga, molite za nas. Ako dobro razumiemo, smatra Filipović >>slovinski narod<< i >>jezik harvatski<< za istoznačnice, jer inače ne bismo mogli protumačiti njegovih rieči.

Mažarović Kristo, vlastelin iz Perasta u Boci, dade 1712. u Mletcima latinicom tiskati treće izdanje poslije dva puta ćirilicom tiskane knjige: >>Cvijet od kriposti duhovni i tilesnie<< ... izvađen iz jazika latinskoga u jezik ilirički aliti slovinski. Na koncu knjige ima ovaj dodatak: >>Broj knjig hervatskih u butigi (poslovnici) Bartola Okki, knjigara na rivi od Harvatov (dei Schiavoni)<<. Zanimljivo je, što se upravo na izdanju Peraštanina Mažarovića >>riva dei Schiavoni<< prevodi sa >>riva od Harvatov<<, i što se spominju >>hervatske knjige<< knjigara Okkija.

Eno nam Hercegovca Lovra Ljubuškoga (Šitović iz Ljubuškoga), koji je svoju pjesmu >>Pisma od pakla<< (Mleci 1727.) izveo u >>harvatski jezik<<. No još je zanimljivije, što on sam pjeva na str. 72. o toj svojoj pjesmi:

>>V' Makarskoj premda je pisana,

Vazdi želim da bude pivana.

Kršćanskomu dragomu narodu,

Ki po svitu jošte živi gredu.

I kršćaninom, i još kršćanicam,

I didičkom, i još divičicam;

Razumi se, onizima pukom,

Ki govore harvatskim jezikom.<<

Grabovac Filip iz Vrlike izdade u polovici XVIII. stoljeća u Mletcima dvije knjige >>Historija naroda iliričkoga ili arvackoga<< (1745.) i >>Cvit razgovora naroda iliričkoga ili arvackoga<< (1749.).

Što smo po Filipoviću i Mažaroviću tek nagađali, to nam je sada kao sunce jasno, da su naime naši spisatelji prošlih viekova smatrali hrvatsko ime istovjetno s iliričkim i slovinskim.

Pavlović Bernardin, franceškan iz Dubrovnika... Pripravljanje za dostojno reći svetu misu... u harvaski jezik pomnjivo i virno privedeno. 1747.

Pavlović Bernardin, franceškan iz Dubrovnika. Pokripljenje umirućih... u harvaski jezik popravi i prištampa... za korist naroda Harvaskoga... 1747.

Pavičić Dominik Ivan, Hvaranin iz Vrbanja, za dva svoja djela kaže, kako su iz talijanskoga prenesena u harvatski jezik (1749.-1754.). Pa i Andrija Kačić Miošić, premda pjeva o narodima i zemljama slovinskim, ipak u (127) pjesmi od vitezova Kotorskih pjeva ovako:

>>Ej Kotore, gnjizdo sokolovo,

Na visokoj grani savijeno,

Gdi se legu zmaji i sokoli,

Koji caru puno dodijaše!

Svijeno je na jeli zelenoj,

Ter pokriva Buku od Kotora,

Koja no je dika od Hrvata

I vitežko srce od junaka...<<

1758. svećenik Mijo Šilobod Bolšić je napisao djelo >>ARITHMETIKA HORVATSZKA<<, prvi računski učbenik na hrvatskom jeziku.

- Kraj 18. stoljeća, Tituš Brezovački (1757.-1805.), Zagreb; ,,Matijaš grabancijaš dijak'';

str. 320. ,,Književnost 2'', izdanje Alfa, 2009.:

,,- Kaj se nas nekojeh starinskeh Horvatov dotiče, mi ju jošče preštimavamo, ali naskoro bude nam i istinski konec.''

...

,,Zatem je čez deset let i vu Horvatski zemlji suhi beteg dobila, i tak dugo ginula i pogibala, doklam čez jedno petnaest let je zevsema preminula.''

Dubrovčanin Stulli Joachim (Ragusinus) u svojem znamenitom djelu >>Lexicon latino-italico-illyricum (Budae 1801.). U predgovoru veli on među inim i ovo: Itaque quotquot Illyri qualibet dialecto utantur, hic suas voces reperient<<. On dakle u svom rječniku imade sva narječja iliričkoga jezika. A što on razumieva pod iliričkim jezikom? Evo on sam tumači rieč ilirički u svom rječniku: illyrice = slovinski, harvatski, hrovatski, horvatski . . . Dvoje dakle razabiremo iz Stullieva rječnika; prvo kako on na početku našega stoljeća ni ne zna za srbski jezik, a drugo da mu je ilirski jezik ono isto, što slovinski ili hrvatski!

Turska enciklopedija Kamusi Turki, tiskana 1317. p. H. (1897. p. Kr.) piše: »Slaveni, koji žive u Dalmaciji, Slavoniji i Crnoj Gori nazivaju se H r v a t i m a« (str. 579). Leksikon Kamus-ul-alan izpravlja tu »pogrješku« na način, koji je samo potvrđuje. »Crnogorci, premda se H r v a t i m a zovu, nijesu to, jer oni pripadaju srbskom miletu« (str. 2036). Dakle, zovu se Hrvatima, ali Hrvati nijesu, jer su srbske vjere.

Nije na odmet spomenuti ni stari običaj među muslimanskim seljacima oko Foče u Bosni, da, kada idu u muslim. selo Hodžice kod Kolasina u Crnoj Gori, vele, da idu u C r v e n u H r v a t s k u. To je pripoviedao g. Ing. Hajdar Cekro, sam rodom iz tog kraja, g. prof. Hakiji Hadžiću.

U Carigradu i danas kavaze poslanstava, Crnogorce, nazivaju H r v a t i m a, a starješinu njihova esnafa H r v a t b a š o m.

August Šenoa: ČUVAJ SE SENJSKE RUKE

>>Sine hrvatski! I u tvome srcu gori božji plamen, i tvoje grudi su kruti kamen; sine hrvatski, pamti do groba svetu starinsku pjesmu:

ČUVAJ SE SENJSKE RUKE!<<

Jules Verne: DUNAVSKI PELJAR (kraj 19. st.)

>> - Poželimo - poviče Hrvat težko izgovorljiva imena Svrb, vlastnik mazaonice u jednom bečkom predgrađu - da uspije očistiti obale rieke. Život je ovdje zaista već nepodnošljiv!<<

...

>>Slaveni, Mađari, Grci, Hrvati, Teutonci suprotstavljali su turskoj najezdi živi zid koji, ako i jest mjestimice popustio, nigdje nije mogao biti podpuno srušen.

Spomeni hrvatskog imena kroz poviest u glagoljičnim spisima

Mate Marčinko (hercegbosna.org) - HRVATSKO IME I HRVATSKI JEZIK

Nazivi Hrvat i Hrvace u imenima naselja i prezimenima kroz poviest