PRAVAŠTVO -I ONDA I DANAS!

2018-12-17

Kako bi se jasnije mogla uobličiti pravaška politička misao u današnjemu vremenu te pokušala razjasniti njezina uloga i zadaća i tako raščistiti je li uopće moguće u današnjemu globaliziranom i potrošačkom društvu u znatnijoj mjeri implementirati pravaštvo kao politiku koja bi imala stvarni i prijeko potrebni utjecaj u hrvatskom društvu, nužno je prije toga navesti neke najosnovnije crtice iz povijesti pravaštva.
Pravaštvo je postojalo i prije Sabora 1861. godine
Kao ideja, ono svoje korijene ima u razdoblju koje prethodi njegovu otvorenom i službenom nastupu što se dogodio na zasjedanju Sabora Trojedne kraljevine 1861. godine. Pravaštvo proizlazi iz narodnoga i nacionalnog bića te povijesno utemeljenog i zasluženog prava na državu. Dr. Ante Starčević je, duboko osjećajući bilo hrvatskoga naroda, izradio cjelovit program pravaške državotvorne ideje još i prije 1861., a kao uporište mu je poslužila 1848., kada je ban Josip Jelačić spasio Austriju od mađarskog imperijalizma, a i samo prijestolje u Beču, ali je kasnije propustio provesti sjedinjenje hrvatskih zemalja iako se tada ukazala vrlo povoljna prigoda za to.
Starčević je «svoj program (...) javno iznosio još kao veliki bilježnik Županije riječke, veljača 1861., kroz svoje znamenite predstavke, zbog kojih je kasnije izgubio službu, a 1863. odležao je zbog tih predstavki mjesec dana u zatvoru, okovan lancima. Hrvatski sabor je 1848. iznio zahtjev za sveukupnošću hrvatskih zemalja tj. zatražio ujedinjenje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Sabor je te 1848. godine održan u zgradi današnje Gradske skupštine grada Zagreba.»(1) «U svom glasovitom govoru na Saboru 26. lipnja 1861. Starčević je podržao prijedlog Eugena Kvaternika. Kvaternikov prijedlog je u odnosu na ostala dva prijedloga koje su izložili Mažuranić, Rački i Strossmayer te predstavnici Mađaronske stranke, sadržavao neodvisnost hrvatske krune od Ugarske» (2) Oko ovoga Kvaternikova prijedloga pristajali su Starčević i saborski zastupnik Petar Vrdoljak.
To je bila okosnica i polazišna točka za utemeljenje Stranke prava, iako ona tada nije spomenuta kao takva. Prvi spomen Stranke prava datira iz 1865. godine, ali se zbog događaja iz 1861. ta godina uzima kao polazišna i utemeljiteljska. Tadašnji Sabor naravno nije prihvatio Kvaternikov prijedlog, nego prijedlog Osrednjeg odbora narodnjaka, tj. Mažuranićev, Račkoga i Strossmayera koji se zalagao za to da Hrvatska stupi s Ugarskom u uži državnopravni savez. Gotovo istovjetan prijedlog narodnjačkomu ponudila je i Mađaronska stranka. Ali nakon svega Sabor je odbio poslati izaslanike u Carevinsko vijeće (Reichsrat), zbog čega ga je Franjo Josip I. raspustio 8. studenog 1861.
Nu, pravaštvo se nije temeljilo samo na 1848., nego i na cjelokupnoj hrvatskoj povijesti «od stoljeća sedmog». Svi državnopravni akti kroz povijest, koji nepobitno dokazuju da je Hrvatska sačuvala svoj državno-pravni kontinuitet, uzimaju se kao prvorazredne isprave koje jamče hrvatsko povijesno državno pravo ili pravo na državu. To povijesno državno pravo Hrvatima nitko nije darovao te im ga slijedom toga nema pravo ni oduzimati. U slučaju nasilnoga oduzimanja državnoga prava Hrvatima, pravaštvo zagovara uporabu sile i oružja i to smatra potpuno legitimnim sredstvom borbe, kako bi se to pravo obranilo i sačuvala državnost. Po tomu je pravaštvo i revolucionarni nauk, ali revoluciju predviđa kao krajnju mjeru, tek onda kada su sva druga sredstva isprobana. Stoga pravaštvo ne priznaje prijenos dijela suvereniteta na druge države i narode, u tadašnjem slučaju na Austriju i Ugarsku, a sve one koji to zagovaraju bez suzdržaja naziva izdajicama domovine.
«Međutim tada Hrvatima nije nedostajalo neprijatelja, već tada se provodila srbizacija pravoslavnoga pučanstva u Hrvatskoj, te se Kvaternik 3. prosinca 1861. obraća banu Šokčeviću sa zahtjevom da se utemelji patrijarhat Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se zaustavilo posrbljavanje grkoiztočnjaka.» (3) To isto će 1909. predlagati dr. Josip Frank, predsjednik Čiste stranke prava, što je objavljeno u glasilu stranke.(4)
Jedna od temeljnih pravaških odrednica jest ostvarenje hrvatske države na cijelome povijesnom i etničkom hrvatskom prostoru. Zbog toga je pravaštvo u sukobu sa svima koji se tomu protive, što osobito dolazi do izražaja kada se Hrvatskoj nameće ideja jugoslavenstva, koja po svojoj naravi u potpunosti negira hrvatsku samobitnost. Stoga je od 1918. na ovamo borba protiv jugoslavenstva, jugounitarizma i velikosrpstva nešto što poprima trajnu i nepromijenjenu odrednicu pravaške borbe. «Kao zakonski okvir pravne države, pravaštvo ne drži ništa do zakona koji se ne temelje na prirodnom, običajnom pravu i koji su u protimbi sa zdravim razumom i moralnim normama, te je protiv bilo kakve samovolje zakonodavca i zakona za dnevno-političke potrebe. Štuje se samo ono što jamči slobodu svakoga čovjeka i svakoga naroda. Zakone koji nisu uređeni po prirodnom pravu, razumu, moralu i povijesnom temelju, Starčević naziva mnoštvom izreka i poriče im svojstvo zakona. Za njega su pravda i sloboda nužno povezani.» (5)
Veliko razočaranje Starčević doživljava 1866., kad je nasuprot pravaškom programu prihvaćen prijedlog Mažuranića, Račkog i Strossmayera da se Hrvatska podjarmljuje Ugarskoj, što je bio uvod u čuvenu Nagodbu iz 1868. Koliko je Starčević duboko proživljavao sudbinu hrvatskoga naroda, te izdaju Mažuranića, Račkog i Strossmayera, govori činjenica da je u noći 12. na 13. veljače 1866. u potpunosti posijedio. Možemo samo pretpostavljati dubinu emocija, jada, ljutnje, nemoći i svih mogućih osjećaja koje je tu noć proživljavao, ali ne samo tu noć, to će utjecati na njega cijeli život. To je na žalost kontinuitet hrvatske politike i dan danas, kada su snage koje žele služiti stranim gospodarima daleko brojnije, a usudio bih se reći i jedine zastupljene u Hrvatskome saboru.
Izborni zakon za izbore 1867. bio je namješten tako da je pogodovao unionistima banskog namjesnika Levina Raucha, a Starčeviću je bilo onemogućeno i samo kandidiranje. Tako "izabrani" Sabor prihvatio je 26. rujna 1868. famoznu Hrvatsko-ugarsku nagodbu.
Nagodba nije jedino zlo koje su proizveli Mažuranićevi narodnjaci, 11. svibnja 1867. svalili su takav teret na hrvatska pleća, koji ćemo kasnije plaćati u krvi i velikim žrtvama pa i genocidom nad hrvatskim narodom. «Odlukom Sabora od 11. svibnja 1867., koju su zagovarali i isposlovali Mažuranić, Rački i Strossmayer priznati su u Hrvatskoj Srbi kao istovjetan i ravnopravan politički narod s Hrvatima.»(6) To je u dubokoj protimbi s pravaškim naukom, koji kao i sav normalni demokratski svijet, priznaje samo jedan politički narod, na jednome državnom teritoriju. Sve drugo je uvod u sukobe i ratove, to donosi nesreću i jednom i drugom narodu. Eugen Kvaternik, u očaju zbog takve neshvatljive i pogubne politike, 8. listopada 1871. podiže čuvenu Rakovičku bunu, koja ubrzo skončava njegovom likvidacijom, koju su 11. listopada 1871., izvršili Srbi Miloš Kosanović i Maksim Momčilović.
Od raskola do uspostave države
Cjelokupno pravaško djelovanje sve do 6. siječnja 1929., kad je uvedena diktatura kralja Aleksandra (prvog i posljednjeg, kako ga je nazvao dr. Ante Pavelić) gotovo je u dlaku slično ovim događajima. Jedina razlika je u samim raskolima među pravašima koji su poslije uslijedili, a koje možemo svesti pod zajednički nazivnik "Folnegovićev sindrom".
Prvi raskol pravaša se dogodio 1895., kada je Starčević utemeljio Čistu stranku prava, koja je opstala do kraja ali pod drugim imenima (Stračevićeva hrvatska stranka prava do 1919., pa Hrvatska stranka prava do zabrane 1929.), a nakon toga su uslijedili brojni raskoli i osnivanja novih pravaških stranaka, koje su sve završile na Folnegovićev način, tj. ogrezle u jugoslavenstvu, izuzevši jedino Čistu stranku prava, koja se tada već zove Hrvatska stranka prava (HSP).
Razloge za tolike raskole među pravašima treba tražiti i u samoj čvrstini pravaške ideje, koju su neki počinjali doživljavati utopijom i u praksi neostvarivom, ali još više u konformističkim pobudama i mrvicama vlasti zbog kojih su mnogi odustajali od pravaške ideje te se priklanjali hrvatskim porobljivačima. Još jedan veliki razlog zbog koga pravaši nisu nikada preuzeli vlast i na miran način ostvarili svoje ideje u praksi, jest diskontinuitet političkoga djelovanja, što se odnosi na razdoblje od 1929. do 1941., a posebno se to odnosi na razdoblje od 1945. do 1990., kad su stasale potpuno nove, dakako antihrvatske političke snage, a pravaška misao je bila strogo zabranjivana i kažnjavana ubojstvima, progonima i zatvorskim kaznama.
Najteži udarac pravaškom korpusu dogodio se genocidom na Bleiburgu i Križnom putu, kad je doslovce masakriran cvijet hrvatske inteligencije i mladosti, a oni koji su preživjeli završili su u progonstvu. Na taj način komunističko-partizanska diktatura je trajno osakatila Hrvate, odstranivši najsvjesniji i najvitalniji dio stanovništva.
Nakon zabrane svih političkih stranaka pravaštvo ne prestaje s djelovanjem, nego slijedom novih okolnosti ono prelazi na ilegalno djelovanje te dr. A. Pavelić 7. siječnja 1929. utemeljuje u skladu s pravaškim programom revolucionarnu organizaciju UHRO (Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija). Glavnina organizacije u početku djeluje izvan domovine, ali s vremenom se organizacija širi i u domovini. UHRO je za kratko vrijeme postao jedina organizirana sila koja se suprotstavila diktaturi i zločinstvima kralja Aleksandra. Spletom povijesnih okolnosti i ustrajnom borbom 10. travnja 1941. dolazi do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, te se na taj način potvrđuje opravdanost revolucionarne komponente pravaškoga programa, bez koje očito nema ni države.

Izradite web-stranice besplatno! Ova web stranica napravljena je uz pomoć Webnode. Kreirajte svoju vlastitu web stranicu besplatno još danas! Započeti