Pismo generalu Luburiću od njegovog vojnika:

» Dragi generale!
Evo da Ti se javim, kao stari Tvoj vojnik. Ono što danas radiš samo je nastavak onoga što smo skupa u Banja Luci radili 1943. i 1944. godine. Ja sam Tebe vidio svojim očima, kada si ulazio u Banja Luku na čelu vojske i unišao si prvi, boreći se kao lav, dvadeset metara pred vojskom. To su moji najljepši vojnički spomeni i ja sam sretan da su to moje oči vidile.
Kad sam dobio Tvoje pismo plakao sam od radosti kao da mi je pisao rođeni brat. Dobio sam paket sa knjižicama Smrt Muhameda Pejgambera i smrt Hazreti Fatime, što si poslao Tvojim vojnicima muslimanima na dar. Ja sam to odmah odnio u našu džamiju i razdijelio. Ljudi su se jako veselili, brate rođeni, da ih se njihovi vojnički zapovjednici sjećaju i da se uzdržava vjera. Dobro je, brate, da ljudi ne ostave Boga! Neka se štuje Boga, a čuva Hrvatsku! Tko veli da je Srbin, neka ide u Srbiju, tko veli da je Slovenac neka ide u Sloveniju, a tko veli da je Turčin, neka ide, brate u Tursku, a neka ostanu Hrvati, pa neka slavi svaki svoje u svojoj svetoj kući. Kada sam malen bio, majka me je naučila tako, da sam Hrvat i da sam muslimanske vjere. Tako ću ja i ostati, dragi moj brate, pa što Allah da«.
Selam ćeš mi svima Tvoj
Meho Zulić