KRONOLOGIJA PRAVAŠTVA - XII

2019-01-03

U POVODU 150. OBLJETNICE STRANKE PRAVA I 115. OBLJETNICE SMRTI OCA DOMOVINE DR. ANTE STARČEVIĆA

Priredio: Mladen KALDANA za Glasilo "Politički zatvorenik"

18. XII. 1908. Umro je u Jastrebarskom David STARČEVIĆ, Antin nećak i Milin stariji brat. Rođen je u Žitniku 17. rujna 1840. Više o njemu u tekstu na dan rođenja.

29. I. 1909. U Zagrebu je održan sastanak na kojemu bijahu predstavnici frankovaca,milinovaca, dalmatinske Stranke prava, HPSS-a i hrvatskog dijela Koalicije (HSP i naprednjaci). Podrška sastanku je stigla iz Dalmacije od Hrvatske stranke i Smodlakinih naprednjaka, koji zajedno s banovinskim kolegama čine od 1906. Hrvatsku pučku naprednu stranku. Cilj sastanka je postizanje dogovora o zajedničkom djelovanju oporbe radi "rješenja nacionalnog pitanja", odnosno organiziranjeNarodnog vijeća. Ključni problem pri postizanju sloge bijaše "srbsko pitanje". Dalmatinski pravaški predstavnici (Drinković, Prodan i Dulibić) iznesoše prijedlog da se Srbima obeća kulturna i crkvena autonomija - uključivši ravnopravnu uporabu ćirilice i srpske zastave -ako nedvosmisleno prihvate hrvatsko državno pravo, odnosno Program 1894. Prijedlog su podržali svi osim frankovaca, koji će zajedno s dubrovačkim pravašima oko Prave Crvene Hrvatske oštro istupiti protiv te, po njima, izdaje.Od cijelog "projekta" na kraju ništa, jer je donekle zaživio samo u Dalmaciji ustrojavanjem međustranačkoga Narodnog vijeća. Inače, ideju oporbenog okupljanja Mate Drinković koristi za sustavni pritisak (od 1906./1907.) na Milu Starčevića "da konačno raskrsti s Frankom", pri tom igrajući na Milinu taštinu, pozivajući ga "da shvati svoju odgovornost" za sudbinu hrvatske nacije, odnosno da preuzme vodstvo Stranke prava.[1]

Sarajevo i BiH trajno su u središtu pravaškog interesa

5. III. 1909. U Zagrebu počinje Veleizdajnički proces protiv 53 hrvatskih Srba, većinom pripadnika Hrvatsko-srpske koalicije (HSK). Uhićeni su ljeti 1908. s višestrukim ciljem: opravdanje austrougarske aneksije BiH, podizanje borbenosti protiv velikosrpstva zbog mogućeg rata povodom aneksije i razbijanje HSK. Optužba se temeljila na brošuri Finale Đorđa Nastića, bečkog agenta koji je bio upoznat s velikosrpskim organizacijama u Srbiji. Optužene se teretilo da su kao suradnici srpske tajne službe radili na razbijanju Austro-Ugarske, odnosno stvaranju Velike Srbije. Sudac na tom procesu bio je frankovac Mirko Košutić. Nakon što je Srbija priznala aneksiju BiH, službeni Beč je izgubio interes za proces, a na samom suđenju je ispalo da su dokumenti optužbe krivotvoreni. Proces je završio 5. listopada 1909. kažnjavanjem okrivljenika vremenskim kaznama, ali su oni sljedeće godine amnestirani.[2] Iako se Veleizdajnički proces i danas smatra jednom od najvećih blamaža Austro-Ugarske te primjerom krivotvorenja i namještanja, činjenice govore posve drugačije. Svetozar Pribićević, dvadesetak godina kasnije u svojoj knjiziDiktatura kralja Aleksandra, nesvjesno priznaje da je optužnica bila istinita. U tom djelu spominje povezanost važnih članova srpskog dijela HSK-a sa srpskom tajnom službom i vladom Kraljevine Srbije.[3] Usprkos tome, ogromna većina povjesničara i dalje tvrdi da je Veleizdajnički proces bio politička i pravna sramota.

9. III. 1909. U noćnim satima na zagrebačkom Zrinjevcu frankovci su napali milinovce vatrenim i hladnim oružjem. Više milinovaca je ranjeno, među njima i nekadašnji frankovački narodni zastupnik (1906.-1908.) te šogor zubara Ante Pavelića - Živko Petričić.[4] U vezi prolijevanja krvi među pravašima, treba spomenuti i Rudolfa Bartulića, kasnije dvostrukog špijuna Kao član frankovačke Hrvatske narodne legije je bio upleten, na određeni način, u ubojstvo jednoga zagrebačkog milinovca, pa se sklonio u Francusku. Tamo je radio kao trgovački putnik, zbog čega je putovao po Europi. Na početku "Velikog rata" radio je kao tumač kod francuskog stožera u Crnoj Gori, a kasnije će početi djelovati direktno u Hrvatskoj i u vezi "hrvatskog pitanja" (vidi: 24. lipanj 1915.).[5]

Vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler

10. III. 1909. Na skupštini Starčevićeve stranke prava (milinovci) usvojen je program, odnosno modificiran je "okviraški program" iz 1894. Tada je i milinovcima pristupio "hrvatskiji" dio "koalicionog" HSP-a, predvođen Stjepanom Zagorcem. U milinovačkom programu su preciznije navedene hrvatske zemlje, pa su sada u programu spomenuti Žumberak, Marindol i Kvarnerski otoci (otprije Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Rijeka s kotarom, Međimurje, Istra i BiH). Glede zajedničkog vladara, program jasnije istupa u korist personalne unije i hrvatskog državnog prava tražeći da zakonodavnu vlast u Hrvatskoj vrši Sabor "sporazumno sa svojim kraljem" (do tada "sporazumno s krunom"), te "da se kralj posebno kruni hrvatskom krunom u Zagrebu za kralja svih Hrvatah". Traži se i sveopće pravo glasa umjesto dotadašnje neodređene formulacije "slobodoumni izborni red". Sve navedeno je jedan od razloga zašto se milinovačka politika nazivala "povratkom Anti Starčeviću". U programu se spominje i zaštita manjina, što se sigurno odnosi prije svega na Srbe. To je bio korak k priznavanju srpskog naroda u hrvatskim zemljama. S druge strane, traži se "priečenje pogibeljnog useljivanja tudjinacah",[6] u čemu se može posredno nazrijeti i antisemitizam uperen protiv Franka i njegove stranke.

15. X. 1909. U Sarajevu je osnovan Klub Starčevićeve hrvatske čiste stranke prava u Sarajevu. Okupljao je istaknute pravaše katolike i muslimane iz javnog života cijele BiH, iako je po nazivu klub ograničen na Sarajevo. Članovi su istovremeno pripadali Hrvatskoj narodnoj zajednici (HNZ), Hrvatskoj katoličkoj udruzi (HKU) i Muslimanskoj naprednoj/samostalnoj stranci (MNS, tj. MSS) Ademage Mešića. Zadatak kluba je bio povezivanje i koordiniranje djelovanja pravaša katolika i muslimana na temelju "okviraškog programa" iz 1894., što je bilo nužno jer u BiH nije postojala Stranka prava u pravom smislu riječi, već su tri navedene stranke koristile (više-manje) Starčevićev nauk. U uvodnom izlaganju je istaknuto da je iz kluba isključeno svako religijsko pitanje i da će djelovati po načelima Starčevićeve hrvatske stranke prava pod vodstvom Josipa Franka, čime je jasno istupljeno protiv milinovaca. Nasuprot HNZ-a, HKU-a i MNS-a koji su se bavili cijelim spektrom državnopravnih, gospodarskih, socijalnih, kulturnih i ostalih pitanja, Klub Starčevićeve hrvatske čiste stranke prava u Sarajevu usmjerio je svoje djelovanje striktno na državnopravnu problematiku. Ovaj frankovački klub djelovao je do kraja listopada 1918. kao jedan od najdosljednijih boraca protiv srpstva i jugoslavenstva.[7]

Zastupnik HKU dr. Ivan Ev. Šarić, kasnije vrhbosanski nadbiskup

18. I. 1910. U Sarajevu je održana osnivačka skupština Hrvatske katoličke udruge (HKU). Uslijed nezadovoljstva antiklerikalizmom Hrvatske narodne zajednice (HNZ), od početka 1909. traje akcija za osnutak katoličke stranke oko Josipa Stadlera koju je započeo sarajevski Hrvatski Dnevnik(list pokrenut u siječnju 1906.).[8]HKU se u nacrtu svog programa pozvao na pravaški "okviraški program" zbog čega je imao problema s vlastima. Iako su bili katolička stranka, službeno je bio zabranjen vjerski rad među nekatolicima.[9] U kampanji za izbore za Sabor BiH (svibanj 1910.) HKU ističe u predizbornom programu da stoji "na Starčevićevom programu iz 1894.". S druge strane HNZ istupa s prikrivenim nacionalizmom ("podupirati svaki prijedlog ma s koje strane došao...ako se ne kosi s hrvatskim narodnim težnjama"). Nakon slabog rezultata HKU-a na izborima za Sabor BiH u svibnju 1910. (5 mandata od mogućih 16 određenih za katolike) počinju razgovori, uz posredstvo papinog izaslanika, o pomirbi s HNZ-om.[10] Znakovita je izjava antiklerikalca Ise Kršnjavog (frankovac od 1906.) u kojoj žali zbog poraza HKU-a. Unatoč "Štadlerovih pogrješaka gledom na franjevce", HKU naziva "Starčevićevom strankom hrvatskog ujedinjenja" i smatra da pobjeda HNZ-a jest poraz Starčevićeve ideje u BiH.[11] U drugoj polovici 1910., za vrijeme zasjedanja Sabora BiH, HKU se javno deklarirao kao dio frankovačke Starčevićeve hrvatske stranke prava i, uskoro, franko-"klerikalne" Stranke prava.[12] Nakon što je HNZ promijenio pravila u korist svjetovnog svećenstva, a Stadler maknuo svećenstvu zabranu pripadanju Zajednici sukobi su utihnuli. U lipnju 1912. HKU je pristupio HNZ-u.[13]

31. I. 1910. Muslimanska napredna stranka (MNS) mijenja naziv u Muslimanska samostalna stranka (MSS), te revidira stranački program u smjeru autonomaštva. Razlog tome je neuspjeh u pridobivanju podrške većine b-h muslimana. Novo je stranačko glasilo Muslimanska sloga, umjesto dotadašnje Muslimanske sviesti.[14]

15. VI. 1910. Student Bogdan Žerajić, pripadnik Mlade Bosne, izvršio je neuspjeli atentat na generala pješaštva Marijana Varešanina, zemaljskog poglavara BiH. Taj događaj je imao ogromni utjecaj na prelazak dijela frankovačke mladeži (mladohrvati) u redove jugoslavenske nacionalističke omladine (npr. Tin Ujević i Krešimir Kovačić, sin velikog pravaškog književnika Ante Kovačića). Razlog tome je Varešaninova prošlost - kao mladi poručnik aktivno je sudjelovao u gušenju Rakovičke bune 1871. Stajalište otpalih mladih pravaša zorno prikazuje sljedeći navod: "dok Srbi pucaju i osvećuju i pravaške revolucionare", pravaši se pokušavaju dogovoriti s Bečom.[15] Treba istaknuti da je u vrijeme atentata Varešanin bio svojevrsni pobornik ideje Velike Hrvatske u Velikoj Austriji pod budućim carem i kraljem Franjom Ferdinandom. Međutim, dok su frankovci toj ideji pristupali s austrokroatističkih pozicija, Varešanin je više bio okrenut austro(jugo)slavističkoj koncepciji. Osim toga, Varešanin je imao i snažan animozitet prema Josipu Franku.[16] Ovo je još jedan primjer složenosti pravaške problematike. Bivši pravaši koji su završili u jugounitarističkim redovima, smatrali su to krajnjom evolucijom Starčevićevog nauka. Naime, Starčević je sve južne Slavene, čak i Bugare u "deržavnu zametku", smatrao Hrvatima.[17] Logični slijed, za otpadnike, jest da se razlika između velikohrvatske i jugounitarističke ideje nalazi samo u nazivu.

8. VII. 1910. U Saboru BiH govorio je zastupnik Hrvatske katoličke udruge (HKU) Ivan Šarić, kasnije vrhbosanski nadbiskup. U svom govoru je istupio protiv mađarskog i njemačkog jezika, tražeći da hrvatski bude službeni jezik u BiH. To je začudilo njegove političke protivnike, koji su ga smatrali "bečkim igračem". Osim toga, tražio je autonomnu BiH u sklopu hrvatske države, te je istaknuo da HKU u hrvatskim zemljama priznaje samo hrvatski narod (misli na "politički narod"). Zbog toga je iz HKU-a istupio jedan zastupnik, navodeći pri tom da stoji "na stanovištu Starčevićeve stranke prava", ali da ne odobrava "intolerancije i negacije...bratskog srpskog naroda". Sada je u Saboru BiH odnos u mandatima između HKU-a i Hrvatske narodne zajednice 4:12.[18]

27.-28. VIII. 1910. U Zagrebu je održan Prvi mladohrvatski zbor koji je osudio predstojeću fuziju frankovaca i kršćansko-socijalnih pravaša, ističući da ne može prihvatiti fuziju s klerikalcima "kao temelj nacionalističke pravaške budućnosti". S obzirom na to, skupina oko lista Mlada Hrvatskaproglasila se samostalnom starčevićanskom grupom.[19]

11. IX. 1910. U Šibeniku je održana velika skupština dalmatinske Stranke prava. Stranci pristupa veliki dio dalmatinskog svećenstva pod vodstvom Ante Alfirevića. To je vrijeme vrhunca dalmatinske Stranke prava. Prigovori da će otvaranjem vrata širokom krugu svećenstva doći do klerikalizacije pravaštva, odbacuju se tvrdnjom da ono ne može biti ni klerikalno ni vjersko, jer bi to značilo političko samoubojstvo s obzirom na viševjerstvo Hrvata i Starčevićev nauk. Pritom se tvrdi da je hrvatsko katoličko svećenstvo uistinu narodno svećenstvo, koje ima pravo i dužnost politički djelovati u korist hrvatskog naroda i države. Znakovito jest da dalmatinska Stranka prava tada nije poslala službene predstavnike u Zagreb na "fuzionirajuću" konferenciju frankovaca i kršćansko-socijalnih pravaša oko Hrvatstva (15. rujna),[20] čime padaju u vodu tvrdnje o nastanku "klerikalne Stranke prava" u Dalmaciji 1910. U Zagreb je došlo samo par Dubrovčana na čelu s don Antom Jaspricom iz kruga oko Prave Crvene Hrvatske.[21] Razlog takvog ponašanja dalmatinskih pravaša jest njihova sklonost milinovcima i snažna antipatija spram frankovačke stranke. Jedino su pravaši oko Prave Crvene Hrvatske,pod vodstvom svećenika Antuna Liepopilija, Joze Crnice i Ante Jasprice, bili pristaše frankovačke Starčevićeve hrvatske stranke prava (od 15. rujna 1910. Stranke prava).

15. IX. 1910. U Zagrebu je izvršena fuzija između Starčevićeve hrvatske (čiste) stranke prava i skupine kršćansko-socijalnih pravaša oko dnevnika Hrvatstvo u Stranku prava. GlasilaHrvatsko Pravo i Hrvatstvo stapaju se u jedan list - Hrvatsko Pravo.[22] Zbog frankovačkoga navodnog okretanja političkom katolicizmu,[23] dosta članova i pristaša (prije svega mladi) napuštaju stranku, ostajući vjerni antiklerikalizmu (vjerskoj toleranciji) izvorne pravaške ideologije, kojeg utjelovljuju Ante Starčević, Eugen Kumičić i Antun Gustav Matoš.[24] Inače, mnogi autori pogrješno nazivaju franko-"klerikalnu" stranku Kršćansko-socijalnom strankom prava. Jedina imenom pravaška kršćansko-socijalna stranka bijaše kratkotrajna Hrvatska kršćansko-socijalna stranka prava (1906.-1907.).

31. III. 1911. Sklopljen je pakt o suradnji u Saboru BiH između Muslimanskog saborskog kluba i Hrvatskog saborskog kluba.[25]

16. VII. 1911. U zagrebačkom Stenjevcu umro je August HARAMBAŠIĆ, pravaški političar, pjesnik i publicist. Rođen je 14. srpnja 1911. u Donjem Miholjcu. Više podataka o njemu u tekstu na dan rođenja.

24.-25. VII. 1911. Na konferenciji u Zagrebu postavljeni su temelji za jedinstvenu Stranku prava (tzv. Svepravaška organizacija). Konferenciji su prisustvovali frankovačka Stranka prava, milinovačka Starčevićeva stranka prava, dalmatinska Stranka prava i Hrvatska katolička udruga iz BiH. Tada je odlučeno da se osnuje "složna" Stranka prava.[26] Iako nisu bili bili tamo, akciju su podržali istarski pravaši i Hrvatska narodna zajednica iz BiH. Za čelno tijelo pravaške organizacije određena je Vrhovna uprava koja će se ustrojiti u listopadu. Upravu su činili delegata iz hrvatskih zemalja: 6 iz banske Hrvatske i po 3 iz Dalmacije, Istre i BiH. Uz Vrhovnu upravu bit će ustrojeno i Vijeće Stranke prava, u koje će ući pravaški zastupnici iz svih Sabora hrvatskih zemalja.[27] U Vrhovnoj upravi i Vijeću Stranke prava bit će i članovi hrvatske Muslimanske napredne/samostalne stranke (npr. Ademaga Mešić i Šemsi-beg Salihbegović).[28]

14. VIII. 1911. Zbog protumuslimanske politike u Saboru BiH od strane Srpske narodne organizacije (pitanje agrarnih odnosa i naziva jezika), ujedinjuju se Muslimanska samostalna stranka (MSS) i Muslimanska narodna organizacija u Ujedinjenu muslimansku organizaciju (UMO). Glasilo nove stranke bio je Zeman (tur. [zaman] vrijeme, doba, epoha, razdoblje, vijek, godine).[29]

26.-27. VIII. 1911. U Dubrovniku je održan Drugi mladohrvatski zbor, koji je još jače radikalizirao ideje iznešene na Prvom zboru (1910.). Najrječitije je to izrazio mladohrvat Josip Matasović (kasnije zaslužan za "otkrivanje" ranonovovjekovne hrvatske kulture). Na zboru je istaknuo kako je pravaštvo jedini nositelj hrvatskog nacionalizma. Tražio je obnovu i osuvremenjivanje pravaštva, odnosno "radikalniju nacionalističku borbu" koja bi se koristila svim sredstvima. Ideal mladeži predstavlja djelovanje Eugena Kvaternika, Ante Starčevića i Eugena Kumičića, što zorno pokazuje napuštanje ideje nužnosti suradnje s Bečom. Za ostvarenje pravaških (nacionalnih) ciljeva nužan je društveni preporod svih slojeva hrvatskog društva. Matasović je ukazao na opasnosti internacionalizma, anacionalizma i političkog katolicizma. Nadalje, tražio je snažnije isticanje prirodnog prava nacije uz hrvatsko državno pravo, što je u skladu s programatskim spisom u Hervatu iz 1868. Vidljivo je protivljenje tadašnjem trijalizmu pravaša, odnosno ideji da će Habsburgovci dati Hrvatima državu. Preduvjet uspostave hrvatske države jest stvaranje stabilne jedinstvene pravaške organizacije u svim hrvatskim zemljama. Pri tom je pozdravljeno okupljanje svih pravaša, ali ističe se sumnja u uspješnost toga poduhvata zbog prisutnosti raznorodnih pravaških struja i kršćanskih socijala.[30] Iz svega navedenog jasno proizlazi prekid mladohrvata s dotadašnjim mentorom Isom Kršnjavijem.

4. X. 1911. U Zagrebu je ustrojena Vrhovna uprava Stranke prava (tzv. Svepravaška organizacija). Predsjednik Vrhovne uprave bio je Mile Starčević, a dopredsjednik Aleksandar Horvat. U upravi su bili, uz predstavnike pravaša (katolici i par muslimana) iz svih hrvatskih zemalja, i slovenski kršćanski socijali. Razlog je dvojak. Vseslovenska ljudska stranka (VLS) bila je zaslužna (uz dalmatinske pravaše) za približavanje pravaških struja, a i pravaški "okviraški program" izražavao je želju za slovenskim pristupanjem hrvatskoj državi. U skladu s time osnovan je Hrvatsko-slovenski izvršni odbor VLS-a i jedinstvene Stranke prava 1912. te je iste godine održan tzv. Prvi hrvatsko-slovenski sabor u Ljubljani, odnosno ustrojena tzv. Hrvatsko-slovenska stranka prava. Nakon formiranja Vrhovne uprave izvršena je fuzija milinovaca i franko-klerikalaca, te su njihovi listoviHrvatska Sloboda i Hrvatsko Pravo stopljeni u jedan list - Hrvatska. Zadnji brojevi navedenih listova prije fuzije izašli su 30. listopada.[31]

15. XII. 1911. Na izborima za Hrvatski sabor jedinstvena Stranka prava postaje najjača stranka u banskoj Hrvatskoj. Osvojila je 27 zastupničkih mjesta (17 frankovci i 10 milinovci), a Hrvatsko-srpska koalicija 25 (hrvatski dio koalicije samo 11 mandata).[32]

17. XII. 1911. U Zagrebuje umroJosip FRANK, a rođenje u Osijeku 16. travnja 1844. Više o njemu u tekstu na dan rođenja.

12. I. 1912. U Zagrebu Vrhovna uprava i Vijeće (jedinstvene) Stranke prava usvaja memorandum za vladara i prijestolonasljednika. Vrhovnu upravu i Vijeće činili su 58 pravaških zastupnika Hrvatskog, Dalmatinskog, Istarskog i Bosansko-hercegovačkog sabora. Javnosti su se predstavili kao "trijalistički sabor". U memorandumu traže, pozivajući se na hrvatsko državno pravo, da kralj sazove predstavnike svih hrvatskih zemalja u Zagreb na zajednički sabor, koji bi, u dogovoru s njim, odredio unutarnje uređenje i odnos Kraljevine Hrvatske prema Monarhiji. Kralj i car Franjo Josip nije ni odgovorio na memorandum narodnih zastupnika.[33]

12. III. 1912. Sklopljen je pakt između jedinstvene Stranke prava i Hrvatsko-srpske koalicije (HSK) usmjeren protiv neustavne vladavine bana Slavka Cuvaja. Osim toga, pakt je imao onemogućiti osnutak nove unionističke stranke te pomoći borbi za opće pravo glasa i za financijsko-gospodarsku samostalnost Hrvatske. Nije bio objavljen sve do studenog 1913., kad je već propao.[34]

7.-9. VI. 1912. U Sarajevu, u prostorijama Hrvatskoga saborskog kluba, na sjednici Vrhovne uprave Stranke prava (tzv. Svepravaška organizacija) proglašeno je pristupanje Hrvatske katoličke udruge Hrvatskoj narodnoj zajednici.[35]

4. V. 1913. Donesen je zaključak Hrvatskog saborskog kluba (hrvatski katolički zastupnici u Saboru BiH) prema kojem oni predstavljaju Hrvatsku stranku prava Bosne i Hercegovine (HSP BiH) i trebaju širiti stranačke podružnice po BiH na temelju "okviraškog programa" iz 1894. To je prvi službeni i parlamentarni spomen HSP-a BiH. Iako su HNZ i HKU bile pravaške stranke to su morale prikrivati, jer se nisu smjele službeno zalagati za "okviraški program". Obje stranke ući će 1911. u tzv. Svepravašku organizaciju koja je okupljala pravaše iz svih hrvatskih zemalja. Svi članovi Hrvatskog saborskog kluba bili su u Vijeću ili u Vrhovnoj upravi (jedinstvene) Stranke prava,[36] tako da je ispravno saborski klub nazvati pravaškom organizacijom. Doduše, preciznije bi bilo nazvati ih "pravaškim klubom BiH" nego HSP-om BiH. Sredinom 1912. HKU i HNZ, koji drže sva zastupnička mjesta u Saboru određena za katolike (16), spajaju se, odnosno HKU se raspušta. Činjenica da su se svi katolički zastupnici u Saboru BiH predstavili kao "najviša organizacija Hrvatske stranke prava u zemlji" jasno govori da je tada za Hrvate katolike u BiH postojala samo jedna ideja i jedna stranka - pravaštvo i Stranka prava.

19. V. 1913. Frankovci su preuzeli Hrvatsku, dotada glasilo jedinstvene Stranke prava, što će definitivno dovesti do rascjepa unutar tzv. Svepravaške organizacije.[37]

19. VI. 1913. Frankovci su isključeni iz jedinstvene Stranke prava, nakon što su odbili vratitiHrvatsku, koju su mjesec dana prije preuzeli. Od tada je glavno glasilo krnje Svepravaške organizacije list Hrvat. Pravi su razlozi loma različiti pogledi na smjer pravaške politike, naročito nakon Prvog i Drugog balkanskog rata. U milinovačkom dijelu jedinstvene Stranke prava sve su jače simpatije prema Srbiji i Crnoj Gori te neprijateljstvo prema Monarhiji, dok frankovački dio smatra da jačanje tih država predstavlja opasnost za Hrvatsku i Monarhiju. Pet mjeseci kasnije će propasti i takva nepotpuna "jedinstvena" Stranka prava.[38]

9.-10. XI. 1913. U Zagrebu je na sjednici Vrhovne uprave Stranke prava došlo do definitivnog raskola "jedinstvene" Stranke prava (frankovci od lipnja nisu u organizaciji). Razlog konačne propasti tzv. Svepravaške organizacije jest sukob proaustrijske "splitske" skupine oko Ante Alfirevića i projugoslavenske "šibenske" skupine oko Mate Drinkovića. Zadnji se potpuno udaljio od "okviraškog programa" iz 1894., odbacujući a priori rješenje hrvatskog pitanja u "okviru". Čelnik dalmatinske Stranke prava Ivo Prodan pokušavao je smiriti sukob dviju struja, stojeći na starčevićanskom načelu "ni Beč, ni Pešta, ni Beograd". No Drinković sa svojom rigidnom austrofobijom i jugoslavenofilijom nije prihvaćao "okvir" ni kao moguće taktičko djelovanje. Tako je odbijao i politiku vodstva dalmatinske Stranke prava i Vrhovne uprave Stranke prava. Zato je na zagrebačkoj sjednici Vrhovne uprave donesena odluka o isključenju Drinkovićeve skupine, s mogućnošću povratka u tzv. Svepravašku organizaciju ako prihvate politiku vodstva "jedinstvene" Stranke prava. Drinković nije prihvatio ruku pomirbe, pa je time de facto konačno propala ideja općepravaške organizacije.[39]

12. XI. 1913. Vrhovna uprava Stranke prava (tada već bez frankovaca) raskinula je pakt s Hrvatsko-srpskom koalicijom zbog različitosti u tumačenju pakta. Pakt je sklopljen u ožujku 1912. protiv neustavne vladavine bana Slavka Cuvaja. Temeljni razlog propasti pakta jest pokušaj HSK da u svoju korist tumači pakt, nakon što je tzv. Svepravaška organizacija oslabljena odlaskom frankovaca i Drinkovićeve skupine.[40]

17. III. 1914. U Zagrebu jeumroAntun Gustav MATOŠ, veliki hrvatski književnik, starčevićanac i novinar. Rođenje uTovarniku 13. lipnja 1873. Više o njemu u tekstu na dan rođenja.

6. IV. 1915. U Tešnjujeumro Musa Ćazim ĆATIĆ, pjesnik, novinar i pravaš. Rođen je12. ožujka 1878.u Odžaku. Više o njemu u tekstu na dan rođenja.

(nastavit će se)