KRONOLOGIJA PRAVAŠTVA - XI

2019-01-03

U POVODU 150. OBLJETNICE STRANKE PRAVA I 115. OBLJETNICE SMRTI OCA DOMOVINE DR. ANTE STARČEVIĆA

Priredio: Mladen KALDANA za Glasilo "Politički zatvorenik"

  • 12. V. 1906. U Dubrovniku je održana obnoviteljska skupština dalmatinske Stranke prava, na kojoj su se ujedinili Čista stranka prava (sjevernodalmatinski pravaši) i južnodalmatinski pravaši. Za predsjednika je izabran Ivo Prodan. Nakon što je u travnju 1905. nastala Hrvatska stranka (fuzija matice dalmatinske Stranke prava i Narodne hrvatske stranke) nametnula se potreba okupljanja pravaških redova. Na skupštini je odlučeno da pridjev "čista" više nije potreban u nazivu Stranke prava, s obzirom na to da od 1905. postoji jedna pravaška stranka u Dalmaciji. Odlučeno je da zadarska Hrvatska Kruna bude glavno glasilo Stranke prava u Dalmaciji, dok će dubrovačka Prava Crvena Hrvatska biti pomoćno stranačko glasilo tj. "novine Stranke prava". Dubrovačka skupština je pomogla i obnovi pravaške organizacije u Boki kotorskoj 1907. Daljnja jačanja dalmatinskih pravaških redova uslijedit će u svibnju 1908. i u rujnu 1910.
  • 16. VIII. 1906. U Dolcu kraj Travnika, na proslavi posvete barjaka Hrvatskog pjevačkog društva "Vlašić", stvorena je prva hrvatska politička stranka u BiH - Hrvatska narodna zajednica (HNZ). Međutim, na početku bijaše formalno gospodarsko-kulturna/prosvjetna organizacija. HNZ je bio pod utjecajem građanske inteligencije i bosansko-hercegovačkih franjevaca. Vodeće i poznate osobe bili su: Nikola Mandić, Jozo Sunarić, Ivo Pilar, Hamid Šahinović-Ekrem, Đuro Džamonja itd. Iako u svojim Pravilima iz veljače 1908. ne spominju Starčevića i pravaštvo, jasno se vidi starčevićanska orijentacija HNZ-a: "Bosna i Hercegovina jesu [...] po državnom pravu hrvatske zemlje [...] prirodna težnja bosanskih Hrvata, da se B. i H. priključe kraljevini Hrvatskoj [...] Bosanski Muslimani jesu po narodnosti nepreporni Hrvati [...] H. N. Z. katol. vjeru kao i Islam štititi [...] Prima se prijedlog Dr. Pilara glede naročitog podupiranja muslimana od strane H. N. Z. bez obzira kojoj stranci pripada [...] Oni Hrvati, koji nepriznaju hrvatstvo u B. i H. su neprijatelji hrvatskog naroda" itd. Međutim, dok se u pravaškom Programu (1894.) ne spominju Srbi, HNZ kaže da će nastojati "sa pravoslavnim življem, koji se zovu Srbima, podržavati najbolje odnose". Ali pri tom jasno ističu protimbu kako sjedinjenju BiH sa Srbijom, tako i "potpunoj autonomiji". U skladu sa Starčevićevim naukom protivili su se politici svojevrsnoga "katoličkog hrvatstva" nadbiskupa Stadlera, upozoravajući da time odbija bosansko-hercegovačke muslimane od hrvatske ideje. Tijekom 1908., pri radnjama oko Pravila HNZ-a, dolazi do daljnjeg pogoršanja odnosa sa Stadlerom jer Središnji odbor stranke službeno dopušta članstvo i Hrvatima nekatolicima. Tada je HNZ imao oko 45.000 članova, od čega 1000 Muslimana, većinom obrazovanih pripadnika mlađe generacije. Nastavak nacionalne neosviještenosti Muslimana posljedica je tradicije, neobrazovanosti, nekonzistentne austrougarske politike i Stadlerove ozloglašenosti. Sukob inteligencije i redovničkog svećenstva sa svjetovnim svećenstvom rezultirat će osnutkom "klerikalno"-pravaške stranke - Hrvatske katoličke udruge (HKU). Početkom 1910. Stadler je zabranio kompletnom svećenstvu BiH djelovanje u HNZ-u. U kampanji za izbore za Sabor BiH (svibanj 1910.) HNZ istupa umjereno ("podupirati svaki prijedlog ma s koje strane došao [...] ako se ne kosi s hrvatskim narodnim težnjama"). S druge strane, HKU jasno ističe da stoji "na Starčevićevom programu iz 1894." Na izborima HNZ pobjeđuje HKU, osvojivši 11 mandata od 16 određenih za katolički puk. HNZ je ljeti 1911. podržao ideju stvaranja jedinstvene Stranke prava za sve hrvatske zemlje. Konačnom propašću stvaranja sveobuhvatnog hrvatskog katoličko-muslimanskog bloka 1912., dio HNZ-a oko Mandića se približava politici banovinske Hrvatsko-srpske koalicije, a dio oko Pilara Stadlerovu "katoličkom pravaštvu".
  • 8. XI. 1906. Službeno je nastala Hrvatska kršćansko-socijalna stranka prava (HKSSP) transformacijom Hrvatske radničke zajednice (HRZ), pri čemu je važnu ulogu imala klerikalno-pravaška grupa oko lista Hrvatstvo. HRZ je opstao kao središnji radnički strukovni savez kršćansko-socijalnog radništva, predstavljajući socijalno-gospodarsko krilo kršćanskih socijala, dok je HKSSP predstavljao političko krilo.[5] U toj stranci je bilo dosta budućih važnih pripadnika franko-"klerikalne" Stranke prava, koja je nastala u rujnu 1910. Glasilo HKSSP-a je bilo Glas Naroda koji su "preuzeli" od HRZ-a. Povijest HRZ-a počinje 1897. kada je osnovan Radnički klub Stranke prava (RKSP) - organizacija radništva domovinaške Stranke prava - s ciljem odvlačenja radništva od frankovačke Hrvatske radničke stranke i socijaldemokrata. RKSP postaje 1899. Hrvatska samostalna radnička stranka (HSRS), a 1900. Neodvisna radnička organizacija hrvatskog samostalnog radništva. Već ljeti 1902., kao HRZ, prisustvuje u Ljubljani na kongresu kršćansko-socijalnih društava gdje se raspravlja o osnutku zajedničke hrvatsko-slovenske radničke zajednice. RKSP nije bio kršćansko-socijalno orijentiran, ali se to već počinje mijenjati u HSRS-u. HRZ se još nazivao i Kršćansko socijalnom strankom (KSS). Važnu ulogu u tim organizacijama domovinaškog/kršćansko-socijalnog radništva imali su Stjepan Zagorac i Grga Tuškan.
  • 9. VI. 1907. Od tog datuma definitivno djeluje Hrvatsko kulturno društvo "Napredak" sa sjedištem u Sarajevu, nastalo spajanjem mostarskog i sarajevskog društva. Hrvatsko kulturno društvo "Napredak" ima iznimne zasluge u podizanju obrazovanja i kulture b-h Hrvata, a vodstvo društva, bar do nastanka Kraljevstva SHS, bilo je u pravaškim rukama. Do spajanja je došlo već 10. siječnja 1907. Povijest "Napretka" počinje pet godina prije. U Mostaru je 14. rujna 1902. osnovano Hrvatsko potporno društvo za potrebe đaka srednjih i visokih škola iz Bosne i Hercegovine, a u Sarajevu 11. studenog 1902. Hrvatsko društvo za namještenje djece u zanate i trgovine. Za razvitak i kasnije spajanje dvaju društava važan je 19. studeni 1905. Tada je sarajevsko društvo donijelo nova pravila kako bi ubuduće uz naučnike (šegrte) potpomagalo i učenike te studente. Također se time htjelo proširiti djelatnost na cijelu BiH, a po mogućnosti i na Trojednicu. Pravilima je određeno i da se ubuduće novo, sarajevsko-mostarsko, društvo zove Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", sa sjedištem u Sarajevu, s ciljem kulturnog jačanja hrvatskog naroda.
  • 23. VI. 1907. U Kotoru je održan veliki skup bokeljskih pravaša na kojem su raspravljali o obnovi i ustroju tamošnje Stranke prava.
  • 22. VIII. 1907. Održana je skupština HSP-a, člana Hrvatsko-srpske koalicije (HSK). Pri tom je izražena vjernost pravaškom "okviraškom programu" iz 1894., nastavak savezništva s hrvatskim Srbima, kao i daljnja pripadnost HSK-u.
  • 15. IX. 1907. U mjestu Muo održana je opća skupština bokeljskih pravaša s nekih 500 sudionika. Poslije izbora Središnjeg odbora Stranke prava u Boki kotorskoj ustrojeni su stranački mjesni odbori za Kotor, Škaljare, Špiljare, Bogdašiće, Kavč, Mrčevac, Lepetane, Tivat, Lastvu, Perast, Strp-Lipce, Prčanj i Muo. Time je konačno ustrojena jedinstvena stranačka organizacija pravaša u "Zaljevu hrvatskih svetaca".
  • 7. XI. 1907. Na Općoj skupštini Starčevićeve hrvatske stranke prava (SHSP) u Zagrebu doneseni su zaključci. Ističe se nedodirljivost "okviraškog programa" iz 1894. i nepriznavanje postojanja Srba u Hrvatskoj ("da se po vjeri ne dieli ni jedan narod, pa tako ni hrvatski narod"). Prisutan je i istup protiv Radićeva HPSS-a. Frankovačko seljaštvo proglašava SHSP jedinom i istinskom seljačkom strankom te da je seljačko pravo sadržano u hrvatskom državnom pravu. Na kraju zaključaka SHSP izražava povjerenje "najviše napadanomu i izloženomu predsjedniku stranke" Josipu Franku.
  • 23. IV. 1908. Došlo je do Drugoga pravaškog raskola. Na sjednici vodstva Starčevićeve hrvatske stranke prava (SHSP) kulminirao je sukob dviju skupina predlaganjem dviju potpuno oprečnih rezolucija o stranačkoj politici. Prijedlog Aleksandra Horvata naviještao je borbu svim nagodbenim strankama, uključujući i Hrvatsko-srpskoj koaliciji, istaknuto je protusrpstvo te je izražena rezerva prema političkom katolicizmu. Osim toga Horvat je izjavio da je vlada bana Pavla Raucha prva hrvatska vlada nakon 40 godina. Prijedlog Ivana Peršića oštro je osudio Raucha tvrdeći da njegova protusrpska politika služi za divide et impera. Izraženo je uvjerenje u lako suzbijanje velikosrpske promidžbe nakon što bi se povratila hrvatska povijesna i narodna prava. Zbog tako velikih razlika u pogledima skupina oko Mile Starčevića, zubara Ante Pavelića te Ivana Peršića osniva Starčevićevu stranku prava(milinovci). Nezadovoljstvo dijela frankovaca strategijom i taktikom Frankove politike traje od afera "Argus" i "Strassnoff" (1905.-1906.), koje su nanijele velike štete ugledu SHSP-a i posebno Josipu Franku.
  • 14. V. 1908. U Splitu je održana skupština dalmatinskih pravaša pod geslom "Neka živi sloga svih pravaša od Raba do Spiča". Tada je jaka šibenska pravaška grupa na čelu s Matom Drinkovićem i glasilom Hrvatska rieč pristupila dalmatinskoj Stranci prava. Tada su jednoglasno prihvaćena "Načela Stranke prava", koja predstavljaju reinterpretaciju programa iz 1894. Više se ne spominje okvir habsburške države.
  • 1. VII. 1908. U Mostaru počinje izlaziti prvi radnički list u BiH - Radnička obrana. Kasnije je (1910.) promijenio naziv u Hrvatska obrana. Đuro Džamonja, član Središnjeg odbora Hrvatske narodne zajednice, pokrenuo je i tiskao te hrvatske radničke novine. Hrvatska/Radnička obranaprvenstveno je istupala protiv socijaldemokracije i u korist hrvatske nacionalne ideje. S obzirom da je list pokrenuo HNZ, u njemu je bilo polemika s vrhbosanskim nadbiskupom Josipom Stadlerom. Hrvatski radnički list u BiH imao je važnu ulogu u nacionalnoj promidžbi.
  • 24.-28. VIII. 1908. Održana je osnivačka skupština hrvatski orijentirane Muslimanske napredne stranke (MNS) pod vodstvom poznatog starčevićanca Ademage Mešića. Glasilo MNS-aMuslimanska sviest počelo je izlaziti 03. rujna. Još u veljači iste godine Mešić se dogovorio s Nikolom Mandićem i Hrvatskom narodnom zajednicom (HNZ) oko osnivanja MNS-a. U razvoju MNS-a Mešiću su jako pomogli Osman Nuri Hadžić, Safvet-beg Bašagić i ostali poznati pravaši muslimanske vjeroispovijedi. HNZ je pružio snažnu podršku toj stranci računajući da će to znatno pridonijeti nacionalnom preporodu b-h muslimana i stvaranju hrvatskoga katoličko-muslimanskog bloka. Mešić je bio svjestan da s hrvatskim nacionalno-preporodnim programom ima uspjeh samo kod mladih obrazovanih muslimana. Da bi se približio i drugim slojevima muslimanskog društva isticao je islamski karakter stranke, kako bi preuzeo primat od autonomaške Muslimanske narodne organizacije (MNO). Nakon toga bi krenuo u nacionalno osvješćivanje b-h muslimana. Zbog slabog širenja stranke među b-h muslimanskim življem, MNS početkom 1910. revidira program u smjeru autonomaštva te mijenja naziv u Muslimanska samostalna stranka (MSS). Umjesto Muslimanske sviesti stranačkim glasilom postaje Muslimanska sloga. Na izborima za Sabor BiH stranka biva hametice poražena od MNO-a, ne osvojivši niti jedan mandat. Ipak, na dopunskim izborima u travnju 1911. Mešić i Halid-beg Hrasnica bivaju izabrani, pa MSS postaje parlamentarnom strankom. Zbog srpske protumuslimanske politike (pitanje agrarnih odnosa i naziva jezika) MSS i MNO se spajaju, ljeti 1911., u Ujedinjenu Muslimansku organizaciju (UMO). Saborski klub UMO-a (Muslimanski saborski klub) surađivao je s Hrvatskim saborskim klubom. Članovi MNS-a/MSS-a/UMO-a (npr. Ademaga Mešić i Šemsi-beg Salihbegović) bit će u Vrhovnoj upravi i Vijeću (jedinstvene) Stranke prava.
  • 14. X. 1908. U Starčevićevom domu održana je pravaška "Konferencija o gradnji džamije u Zagrebu". Prisutni su bili uglavnom mlađi pravaši, od kojih je bilo 20 posto muslimanskih studenata. Skup je izazvao jak dojam u BiH. Akcija je počela 10. listopada objavom dopisa frankovačkog saborskog zastupnika Ivana Zatluke u Hrvatskom Pravu,kojim traži gradnju džamije u Zagrebu za vjerske potrebe svakodnevnih gostiju iz BiH, kao i muslimanskih studenata na tamošnjem sveučilištu. To je još jedna promuslimanska akcija Frankove Stranke prava, kojom su htjeli pridobiti b-h muslimane za Starčevićev nauk i svoju stranku nakon aneksije BiH 6. listopada iste godine. Tu inicijativu žestoko su napali Hrvatstvo (kršćansko-socijalni pravaši), Istina (katoličko glasilo) i Pokret (glasilo Hrvatske pučke napredne stranke). Hrvatstvo posprdno predlaže da se buduća bogomolja nazove "Zatlukina džamija". Ivan Zatluka izjavio je, odgovarajući katoličkim nezadovoljnicima, da je on vjerski gledano "klerikalan", ali da i u drugim vjerama podupire "intelektualnu snagu i ćudorednost". Akcija oko gradnje džamije je ubrzo zamrla zbog, među ostalim, nepripajanja BiH Kraljevini Hrvatskoj. Sukobi zbog džamije su zapravo zadnji trzaji vjerskog liberalizma frankovačke stranke, koja će se u rujnu 1910. spojiti s kršćansko-socijalnim pravašima. Ivan Zatluka (do 1918. frankovački zastupnik) u južnoslavenskoj državi bit će vođa hrvatskih kršćanskih socijala i nepoznate Kršćansko-socijalne stranke.
  • 29. X. 1908. U Sarajevu jeumro veliki hrvatski pjesnik i pravaš Silvije Strahimir KRANJČEVIĆ. Rođen je u Senju 17. veljače 1865. Više o njemu u tekstu na dan rođenja.
  • 5. XI. 1908. Na zagrebačkoj konferenciji zastupnika i pristaša frankovačke Stranke prava iz Banske Hrvatske, Dalmacije te BiH osnovana je Hrvatska narodna legija. Njezin zadatak je bio suprostavljanje upadima četničkih odreda iz Srbije u BiH, koji su očekivani nakon austrougarske aneksije navedenih zemalja (6. listopada 1908.). Legionari su nosili značku s natpisom "Za kralja i domovinu" na crveno-bijelo-plavoj podlozi. Veliku podršku osnutku legije dali su pravaši muslimani iz BiH, uključujući i one koji su studirali u Zagrebu. Najpoznatiji su Mehmedbeg Bajraktarević i Musa Ćazim Ćatić. Važnu ulogu u organiziranju legije imao je književnik Milan Ogrizović (pisac popularneHasanaginice). Do upada četnika nije došlo pa je Hrvatska narodna legija korištena u međustranačkim sukobima. Socijaldemokrati su imali Crvenu gardu, a ostale stranke (uključujući HSP i milinovce) su putem sokolskih društava jačale tjelesnu spremu svojih članova. U međusobnim fizičkim sukobima, kao i u obračunima s policijom, frankovci postaju pojam najborbenijeg dijela hrvatske politike.

(nastavit će se)