Hrvoje Vukčić Hrvatinić

Hrvoje Vukčić Hrvatinić (Kotor, danas Kotor Varoš, oko 1350. - 1416.), hrvatski ban, veliki vojvoda bosanski i herceg splitski

Hrvoje Vukčić Hrvatinić

Najstariji sin vojvode Vukca Hrvatinića. Spominje se prvi put u ispravi iz 1376. godine kao knez i vjerni vitez hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca. Godine 1380. kralj Tvrtko I. Kotromanićdodijelio mu je naslov velikoga vojvode i darovao posjede u župi Lašvi. Nakon smrti kralja Ludovika I. sudjelovao u dinastičkim borbama kao protivnik kralja Sigismunda Luksemburgovca i bio pristaša Ladislava Napuljskoga, koji mu je povjerio na upravu banovine Dalmaciju i Hrvatsku (1391). Utjecao je na izbor kralja Ostoje za bosanskoga kralja (1398.). Nakon krunidbe u Zadru za hrvatsko-ugarskoga kralja (1403.), Ladislav Napuljski postavio je Hrvatinića za glavnog namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni te ga imenovao hercegom splitskim, darovavši mu uz to otoke Brač, Hvar i Korčulu. Otada je Hrvoje nosio titulu herceg Splita, potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda bosanski i knez Donjih kraja. Kovao je vlastiti novac; »krstianin« Hval izradio je za nj ćirilski iluminirani rukopis, poznat kao Hvalov zbornik (v. bosančica), a glagoljaš Butko prepisao -Hrvojev misal. Došavši u sukob s kraljem Ostojom, utjecao je na njegovo svrgavanje s prijestolja i izbor novog bosanskog kralja, Tvrtka II. Tvrtkovića (1404.). U Bosni se potom pod vodstvom Hrvatinića i kralja Tvrtka IL stvorio pokret protiv Ugarske i kralja Sigismunda Luksemburgovca Nakon Sigismundove vojne intervencije (1408.) i pokolja bosanske vojske kraj Dobora, Hrvoje je prešao na Sigismundovu stranu. Pritom je zadržao dotadašnje časti, upravu nad Splitom i naslov hercega te upravu nad mnogim gradovima, medu njima i Požegom. No ugarskom pobjedom u Bosni počela je stvarno slabjeti moć Hrvatinića, osobito nakon ponovnog izbora Ostoje za bosanskog kralja. Nakon mnogih sukoba Sigismund je oduzeo Hrvoju župu Sanu, otoke Brač, Hvar i Korčulu, a Split uzeo pod svoju zaštitu. Hrvoje je tada zatražio pomoć nezadovoljnih bosanskih velikaša i Osmanlija. Ugarska vojska bila je poražena u Lašvi 1415., što je otvorilo put osmanskomu prodoru u Bosnu, a sljedeće je godine Hrvoje umro.

Izvor: Ferdo Šišić, VOJVODA HRVOJE VUKČIĆ HRVATINIĆ I NJEGOVO DOBA (1350.-1416.), u Zagrebu - siečanj 1903., str. 228, poglavlje 7, (pdf str. 19)

Pismo Hrvoja mađarskoj kraljici Barbari, ženi Sigismunda - izvadak:

(ovo pismo se još u XVII. stoljeću čuvalo u pismohrani knezova Cindra u Splitu.)

,,Nadalje vas molim, blaga kraljice, ne dajte, da u starosti svojoj umrem u poganskom obredu i u nevjeri, jer sam jedva i teško dočekao vrijeme, da od poganskoga obreda prijedjem na vjeru katoličku (dakle je ostao pataren) i da vjerno uzmognem služiti svoga kralja. Nemojte me odbijati od službe kraljevske i vaše i obarati me bez krivnje, jer za svoju krivnju nikako ne znam. Sjetite se, da mi se kralj sa svojim velikašima zakleo i da o tom imam kraljevska pisma, potvrdjena kraljevskim pečatom i pečatima velikaškim. Znajte dalje, da sam član zmajeva reda, a po pismenim ustanovama toga reda ne smije se ni jedan član odsuditi bez savjeta, znanja i suda ostalih članova. Spomenite se za ljubav sv. Ivana, da sam vam kum. Obazrite se za volju svemogućega Boga na sve meni zadate obveze i vjeru, te me nemojte u toj mojoj starosti uništiti, već dajte da umrem u vjernosti spram kralja. Kad sam svojedobno bio u Budimu, dobio sam kraljevsko pismo u dva primjerka (paria) od dvanaest članaka sa svim kletvama i obvezama, kojim se bijaše gospodin kralj meni zavjerio s cijelim kraljevstvom svojim (to jest u decembru 1408.). Ne udovolji li kralj svim ovim zakletvama svojim, obećanjima i obvezama, a i mojim molbama pravdi za volju, neka mi ne zamjeri ni u grijeh ne upiše, ako svim kršćanskim vladarima objavim i razložim zadata mi (a neispunjena) obećanja, obveze i vjeru. A iza take objave ne ću moći više obstati pod tako gorkim nasiljem, nego ću se onamo obratiti, gdje uzmognem zaštite naći. Do sada nijesam tražio (tudje) zaštite, već sam se zaklanjao za samim kraljem; no ostanu li stvari i nadalje tako, morat ću je tražiti, gdje uzmognem, - ostao, propao! - Eto, Bošnjaci već se misle složit s Turcima, učinivši u tom poslu već i potrebne mjere, a isti se Turčin sprema, da svakako navali na Ugarsku!'' (101)