HOS-ovac Crvenkapa uništavao je neprijateljske tenkove kao od šale, a žrtvovao se kako bi civili preživjeli: bio je na čelu 'štafete smrti', ali jeziv plan koštao ga je života

Među bezbojnim pričama o junaštvu 1803 hrvatska branitelja i 15 tisuća civila tijekom bitke za Vukovar ove je godine posebno istaknuto ime Žarka Manjkasa Crvenkape, pripadnika HOS-a, kojem je prije nekoliko dana posvećen park i spomen-obilježje u rodnoj mu zagrebačkoj Dubravi.
Manjkas kao 24-godišnjak u ljeto 1991. godine pristupa Hrvatskim obrambenim snagama, najprije sudjeluje u opsadi vojarne na Borongaju, a potom sa 57 suboraca dragovoljno odlazi u Vukovar, gdje stiže krajem rujna, vjerojatno i ne sluteći kakav se pakleni pir sprema tom gradu, njegovim stanovnicima i braniteljima.

Zapovjednik obrane grada Mile Dedaković Jastreb raspoređuje 44 pripadnika te postrojbe na Sajmište, a nakon nekoliko dana osmoricu, među njima i Manjkasa, šalje na najistureniju lokaciju, u Bogdanovce, gdje su se pridružili četrnaestorici HOS-ovaca.
Bogdanovce je branilo oko 150 ljudi, dok je udarna skupina brojila njih pedesetak. Zapovjednik postrojbe HOS-a Damir Radnić uspijeva dotad neorganiziranu obranu pretvoriti u djelotvornu postrojbu, koja do samog kraja bitke odolijeva napadima jugoslavenske vojske i četnika.
- U Bogdanovcima smo imali izvanredan učinak, od pedesetak uništenih tenkova polovica se pripisuje HOS-ovcima, a samom Crvenkapi čak dvanaest, koji je 2. listopada uništio prvi tenk! U Vukovaru je na nogama jednako kao i u Bogdanovcima, i sami više puta ranjeni, zadnje dane dočekala su samo šestorica HOS-ovih boraca, koji su uspjeli izići u proboju. Iz Bogdanovaca to je uspjelo samo sedmorici - prisjeća se Damir Radnić, napominjući kako su Manjkasu nadimak nadjenule žene iz saniteta zbog crvene beretke koju nije skidao s glave.

- Žarko Manjkas bio je bogdanovačka protuoklopna zvijezda, u jednom danu sredio je četiri tenka T-55, a pripomogli su mu Stjepan Kulić Prsan, Jozo Dežić, Zvone Čurković, Tihomir Iveta Piđo i Zdravko Špalj Papundek s nekoliko uništenih tenkova, dok sam i ja uništio nekoliko transportera. Ostali momci sredili su pješadiju, više od stotinu četnika izbačeno je iz stroja.
Crvenkapa je tenkove uništavao kao od šale, kao da se specijalizirao za tu zadaću, a velika odvažnost koju je pokazivao svima je puno značila. Jednom je u trku za tenkom upao u šahtu, a dok je padao ispalio je protuoklopnu raketu iz ručnog bacača koja je eksplodirala na deset centimetara od njegove glave.
Popucali su mu bubnjići ali odbijao je medicinsku pomoć u bolnici pa smo mu nabavili žute slušalice za uši koje je nosio sljedećih dana, nastavljajući udarati po tenkovima kao da mu nije bilo ništa. Vodili su ga srce i dobro oko. Sjećam ga se kao vrlo duhovitog, momka blagog pogleda koji nas je sve dizao svojim nevjerojatno uspješnim uništavanjem neprijateljskih oklopa - priča Radnić.
Ujutro 10. studenoga započeo je opći napad na Bogdanovce, na selo se obrušilo stotinjak tenkova i velik broj pješaka. Branitelji su napuštali punkt za punktom, u proboju do Nuštra i dalje prema Vinkovcima uspjelo se provući stotinjak branitelja i civila, jednako toliko ih je i poginulo. Među zadnjima koji su se povlačili bio je Crvenkapa. Tada se dogodila čuvena HOS-ova "štafeta smrti" koja je vodila kroz kukuruzište, noć i maglu.

- Dogovoreno je da će se na čelu kolone svako malo mijenjati netko od HOS-ovaca, jer su prolazili kroz gusto minirani teren s neprijateljem za leđima ali i pred sobom, jer su morali proći pored okupiranih Marinaca. Složili su se oko jezivog plana; ako prvi stane na minu i pogine, mijenja ga netko od HOS-ovaca kako bi civili ostali zaštićeni. Doslovno su odlučili žrtvovati svoje živote kako bi ostali sigurno prošli! Očajnička 'štafeta smrti' uskoro se pokazala tragičnom - prvi je na minu stao Žarko Manjkas i poginuo na mjestu.
Ta je mina usmrtila i domaćeg branitelja Stevu Katića, te ranila čak sedmoricu; HOS-ovce Antu Šarića, Zorana Antunovića, Tihomira Ivetu Piđu, Ramu Hrbatovića i Ivicu Jurčana te gardiste Josipa Kneževića i Đuru Kovačevića.
Nakon eksplozije, u strahu da ih neprijatelj udaljen dvjestotinjak metara sve ne pobije, ostali iz skupine ostavili su im nešto hrane i vode te nastavili proboj uz obećanje da će im nakon dolaska na oslobođeno područje poslati pomoć - navodi Radnić, dodavši kako je nekoliko sati kasnije na sedmoricu ranjenika naišla grupa branitelja te su ih izmjestili iz minskog polja u kukuruze bliže rijeci Vuki, gdje počinje njihova nova kalvarija.

Ubrzo od krvarenja umire Zoran Antunović, pred jutro se teško ozlijeđenih nogu i grudnog koša u Vuki utopio Josip Knežević pokušavajući se napiti vode. Dva dana nakon njega u kukuruzima umire Anto Šarić.
Nakon osam dana na preživjele teške ranjenike nailazi Julije Novak, načelnik veze u 204. brigadi, i korak po korak uspijeva izvući Hrbatovića i Kovačevića. Dan kasnije branitelj Željko Đapić uspio je do Vinkovaca izvući Tihomira Ivetu Piđu.
A užasna sudbina čekala je Ivicu Jurčana, na kojeg su nakon dvanaest dana naišli ročnici JNA, odnijeli ga u Marince, a odatle u Petrovce i Novi Sad gdje je operiran, te teško ranjen neprestano maltretiran i mučen. Bez obaju stopala i s donekle zaliječenim rukama upućen je u logor u Srijemsku Mitrovicu, iz kojeg je razmijenjen krajem ožujka 1992. godine.
Tijelo prvoga koji je poginuo u stravičnoj "štafeti smrti" Žarka Manjkasa još uvijek nije pronađeno. Posmrtno mu je dodijeljen čin satnika HV-a, Red kneza Domagoja, Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, te Spomenica Domovinskog rata.
- Od devetorice iz ove grupe danas su živi samo Ivica Jurčan i Đuro Kovačević, a nekoliko godina nakon rata od posljedica ranjavanja umrli su Hrbatović i Iveta. Znate, da su nešto ovakvo prošli vojnici bilo koje druge države na svijetu, do danas bi o njima bili snimljeni igrani filmovi. No čekali smo sve ove godine da se netko sjeti njihove hrabrosti, a upravo ovih dana o "štafeti smrti" snima se prvi dokumentarac u režiji Nade Prkačin - ističe Radnić.