EKSKLUZIVNO Kako je ubijen Goran Kitić–Kitara, Srbin koji se borio s vukovarskim hosovcima

2022-05-30

Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, u aleji u kojoj su pokopani branitelji poginuli tijekom borbenih djelovanja u gradu ili oni koji su nakon sloma obrane grada mučki ubijeni, na nekima od nadgrobnih spomenika uklesani su datumi koji su, kako se kasnije pokazalo ili dokazalo, netočni.


 

Uzrok tome najčešće su dva razloga; prvi je, kad su borbe i granatiranje grada postali već tako žestoki, da sve poginule više nije bilo moguće prevesti u bolnicu gdje bi datumi njihove pogibije i uzrok smrti bili evidentirani, nego su sahranjivani gdje se i kako u toj situaciji moglo, pa se kasnije događalo da su iskazi svjedoka bazirani na prisjećanju pri čemu su se događale pogreške, a drugi jer nitko ne može bez svake sumnje potvrditi kada su točno, odnosno koji dan, gospodari života i smrti u Vukovaru, nakon sloma obrane grada te višednevnog zlostavljanja, zločinački pogubili sve zarobljenike. Među takvim grobovima nalazi se i grob Gorana Kitića.

Srbin koji je s HOS-om branio Vukovar

Koliko je Srba sudjelovalo u Domovinskome ratu ne postoje precizni podaci. Prema dostupnima, u obrani Hrvatske sudjelovalo je najmanje devet tisuća Srba, odnosno najmanje toliko ih se odazvalo na mobilizacijske pozive između 1991. i 1995. godine.

Koliko je pripadnika srpske nacionalne manjine branilo Vukovar i koliko ih je pritom poginulo, također nema službenih podataka, no branitelji Vukovara s poštovanjem i ljubavlju sjećaju se svojih suboraca koji su s njima do posljednjega dana, rame uz rame, branili grad. Jedan od njih je, među suborcima često spominjan, a javnosti gotovo potpuno nepoznat, i Goran Kitić, poznatiji pod nadimkom Kitara.

Goran Kitić rođen je 23. studenoga 1966. u Vukovaru, kao prvi od dvojice sinova Milice rođene Brčić i Mitra Kitića. Pohađao je Osnovnu školu Ivo Lola Ribar u Vukovaru, današnja osnovna škola Dragutina Tadijanovića. Malobrojni preživjeli članovi obitelji reći će kako je Goran oduvijek bio buntovnik, ali iznimno privržen majci, dok prijatelji s osmijehom na licu spominju niskoga mladića u čizmama kaubojkama i crnomu kožnom mantilu, prepoznatljivomu Kitarinu imidžu koji je mnogima ostao urezan u sjećanju.

Početkom rujna 1991. godine, dok je sa susjedom sjedila na stubištu petoga kata zgrade u kojoj je stanovala, na mjestu koje je smatrala sigurnim, Goranova majka Milica poginula je tijekom topničkoga napada. Očajan zbog majčine smrti Goran odlazi na jednu od najtežih bojišnica u Vukovaru, na Sajmište, gdje se pridružuje pripadnicima HOS-a. Tako uz prije nekoliko godina tragično preminulu Vijoletu Antolić i Ivicu Jurčana iz Bogdanovaca postaje jedan od samo tri pridružena pripadnika HOS-a u Vukovaru.

U svojoj knjizi 58 - HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca Damir Markuš opisat će i epizodu gdje Goran Kitić spašava život pripadniku HOS-a Igoru Širokom: " ... Ta mala skupina je često išla lijevo, desno, naprijed ili ukratko rečeno, gdje god se gužvalo tu smo bili, barem što se tiče toga dijela Sajmišta. Kitara je jednom prilikom izravno spasio Igora. Bilo je to u borbi kad je Igor, koji je bio prvi, naišao na dva četnika, koji su ga s nekoliko metaka pogodili u lakat, tako da mu je ispala puška iz ruku. Kitara, koji je bio iza njega, odlično je i brzo reagirao, pa je s Igorove strane ispucao dug rafal na njih i ubio ih. Svi ćemo ga zauvijek pamtiti, ali Igor ipak najviše. Taj dan mu je smrt disala u lice, ali je ostao živ".

Igor Široki, kojemu je Goran Kitić spasio život i koji je najteže borbene dane na Sajmištu proveo na različitim položajima upravo s njim, ispričat će o Kitari: "Goran je bio dobar, svi smo ga zavoljeli, srčan branitelj i hvala, hvala, hvala mu za sve. Da smo imali više takvih bilo bi nam puno lakše. Da, on je branio Vukovar, itekako ga je branio".

Ranjen na Sajmištu, zarobljen u vukovarskoj bolnici

Dan 9. studenoga 1991. zapamćen je kao jedan od onih dana kada su se vodile najteže bitke na Sajmištu i kada je bilo najviše ranjenih i poginulih na svim punktovima. Na Drvenoj pijaci pri odlasku šestorice branitelja na ispomoć na punkt kod Tekstilne škole od iste granate ranjeno je čak pet branitelja, među kojima je bio i Goran Kitić Kitara. Slom obrane i ulazak JNA i četnika u centar grada, dočekao je u vukovarskoj bolnici.

Damir Gunčević, također jedan od branitelja Sajmišta, ali na položaju OSA gdje je i ranjen, ispričat će: "Kad su nas zarobili i postrojili ispred ulaska u hitnu kiruršku ambulantu 19. studenog, pored mene su stajali Kitara i naš prijatelj Karlo Fituš, zvali smo ga Mađar. Osobe u uniformama različitih srpskih paravojnih jedinica prolazile su pored nas i u jednom trenutku je netko rekao: "Daco, izađi!". Istupio sam par koraka ispred zabrađenog četnika ne znajući ni tko je on, ni što me čeka. Na moje iznenađenje, počeo me grliti. Osjećao sam se vrlo neugodno zbo toga, a onda sam shvatio da je to naš prijeratni poznanik Nikola Dukić - Gidža. Izdvojio me je na stranu i rekao mi da čekam, da mora nekoga pronaći, nisam razabrao je li razlog tome da nesretnika spasi ili da mu sudi, je li mu kriv ili mu nije kriv, kasnije se pokazala njegova okrutnost i krvoločnost. Vidjevši da je prema meni prijateljski nastrojen, upitao sam ga i za Mađara. Rekao sam: "Tu je i naš Mađar..." U tom se trenutku pored nas odnekud stvorio, nisam ga ranije primijetio, još jedan prijeratni poznanik, suvlasnik kafića u koji smo nekada svi izlazili, Saša M. i rekao da na Mađara zaboravimo, odnosno, da na njega više ne računamo. Ponovo sam se obratio Dukiću: 'Daj mi onda Kitaru'. Goran Kitić, naš zajednički prijatelj, cijeli ga je grad poznavao, dobar dečkić, nikome zla nikada nije napravio, pored mene se previjao od bola. Bio je ranjen u potkoljenicu, dosta teško, boljelo ga je dok je stajao. Dukić nas je obojicu odveo sa strane i ostavio. Nešto kasnije, premjestili su nas uz vanjsku ogradu sa stražnje strane bolnice, tamo smo morali stajati držeći se za hladno željezo. Kad se Gidža ponovo vratio, autobusi u koje su potrpali Mađara i sve ostal", već su davno otišli. Ugledavši me, rekao je da je na mene potpuno zaboravio. Uputio nas je u jedan vojni autobus, smb, posljednji koji je tamo stajao i rekao: 'Vidimo se gore!'. Nikada nisam saznao gdje je to 'gore' trebalo biti, Ovčara, Velepromet ili nešto treće. Autobus je neko vrijeme kružio, a onda je krenuo prema Šidu. U Šidu na autobusnom kolodvoru, Goran je izašao van. Rekao je da se vraća u Vukovar. Prepirao sam se s njim, inzistirao sam da nastavi dalje put jer je autobus išao za Bijeljinu, pa u Hrvatsku, no on se nije dao odgovoriti. Nikada ga više nisam vidio".

Što se dogodilo s Kitarom?

Budući da, unatoč zvjerstvima do tada počinjenim u Vukovaru od strane srbočetnika, uz sudjelovanje ili blagoslov JNA, ne misleći i ne znajući da će se dogoditi Ovčara, Velepromet i druga stratišta, pretpostavka je da se u Šidu u Goranu nešto "prelomilo" i umjesto da se s prijateljem preko Bosne i Hercegovine uputi u Hrvatsku, unatoč odgovaranju, odlučuje se vratiti u Vukovar, kako bi sa suborcima s kojima je ratovao i s kojima je bio ranjen, nastavio dijeliti sudbinu ili zajedno s njima bio pušten u Hrvatsku. Na žalost, u Vukovaru je ponovno zarobljen, zlostavljan te potom mučki ubijen.

Godine 1998., nakon mirne reintegracije i ekshumacije iz masovne grobnice na Gradskome groblju Dubrava, Goran Kitić pokopan je na Memorijalnome groblju žrtava iz Domovinskoga rata u Vukovaru. Ekshumiran je i pokopan istoga dana, 13. lipnja, kada i njegova majka Milica.

Na njegov je nadgrobni spomenik, kao dan pogibije, odnosno ubojstva, uklesan datum 19. studeni 1991. godine.

Ubijen u veljači 1992. godine

Prema dokumetima "naslijeđeni"" od krajinske Stanice milicije Vukovar, neosporno je da je Goran Kitić živio do dana 9. veljače 1992. godine, kada je nakon teškog zlostavljanja usmrćen te ostavljen privezan na obali Dunava, a počinitelji njegovog ubojstva do danas su neprocesuirani.

U kaznenoj prijavi koja je tek protokolarno napisana 'osnovnom javnom tužiocu Vukovar', s privremenim sjedištem u Dalju, a koju potpisuje tadašnji komandir stanice Dragan Đukić, ostat će zapisano:

"Stanica milicije Vukovar je dana 12. 02. 1992. godine, osnovnom javnom tužiocu Vukovar s privremenim sedištem u Dalju, podnosi krivičnu prijavu protiv nepoznatog počinitelja krivičnog dela zbog - ubistvo čl. 47. KZ - Republike Srbije, koji se primenjuje na području Srpske oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, na osnovu Čl. 2. Zakona o sprovođenju Ustavnog zakona učinjenog na štetu Kitić Gorana iz Vukovara Ul. Dunavska 5/33 s obrazloženjem:
Dana 09. 02. 1992. godine u 14:00 časova Mikulić Milan iz komande vojne policije u Vukovaru telefonom je izvestio dežurnu službu SM Vukovar da se na desnoj obali Dunava iza hotela Dunav u Vukovaru nalazi leš nepoznatog muškarca.

Dana 10.02.1922. godine na lice mesta izašli su istražni sudac Osnovnog suda Vukovar Miodragović Borislav, lekar dr. Medić Žarko, krim. tehničar Milanović Mihajlo i ovlašteno službeno lice Bašić Đorđe, koji su izvršili uviđaj.

Iz obavljenog uviđaja, utvrđeno je da se na desnoj obali Dunava u Vukovaru, neposredno iza hotela Dunav nalazi leš u kojem je radnik SM Vukovar, Suvačarević David prepoznao Kitić Gorana, sin Mitra i Milice rođene Brčić, rođen 23.11.1966. u Vukovaru, po nacionalnosti Srbin s prebivalištem u Vukovaru u ulici Dunavskoj broj 5/33 a čiji je identitet utvrđen na osnovu lične karte broj 66218 izdane od strane SUP-a Vukovar. Smrt Kitić Gorana prema mišljenju dr. Medić Žarka nastupila je unazad 1-2 dana nakon što mu je nepoznati izvršilac u predelu stomaka naneo ubodnu ranu nožem kao i četiri prostrelne rane iz vatrenog oružja. Operativnim radom do sada nismo došli do saznanja koja bi bila korisna u rasvetljavanju ubistva Kitić Gorana.
Krim. Tehničkim pregledom nisu pronađeni nikakvi tragovi koji bi nas naveli na trag nepoznatog počinioca ovog krivičnog dela. Obdukcija leša bit će obavljena u Vukovaru od strane vojnih vlasti. Krivični prijavu dostavljamo vam na nadležnost".

U dokumentaciji s izvršenog uviđaja, bit će priloženo šest fotografija među kojima one koje će utvrditi ubodnu ranu u predjelu lijeve strane trbuha, strijelnu ranu u predjelu lijeve strane trbuha, strijelnu ranu u predjelu desne strane trbuha i strijelnu ranu u predjelu lijeve strane prsnoga koša.

Čin poremećenih i bolesnih umova

Ono što ubojstvo Gorana Kitića izdvaja od drugih mučnih i brutalnih ubojstava od strane istih počinitelja je groteskan čin poremećenih umova koji su njegovo mrtvo tijelo nakon mrcvarenja i ubojstva, nedaleko od ušća rijeke Vuke u Dunav, privezali za obalu Dunava i ostavili da na površini vode pluta.
Iako se već trideset godina neslužbeno prepričava ubojstvo Gorana Kitića, do danas se o njemu nije javno progovorilo. Također, iako postoji osnovana sumnja o počiniteljima, do danas istraga o ovome zločinu nije završena, a protiv počinitelja nije podnesena kaznena prijava.
Kada je mučki ubijen gotovo tri mjeseca nakon zarobljavanja, Goran Kitić imao je dvadeset i šest godina.


* Naslovna fotografija: Pripadnici vukovarskog HOS-a, Igor Široki, Damir Markuš i Stjepan Antolić, uz Goranov grob

** Zabranjeno prenošenje bez odobrenja Direktno.hr i autorice Tanje Belobrajdić.


Objavio: https://direktno.hr/kolumne/ekskluzivno-kako-je-ubijen-goran-kitickitara-srbin-koji-se-borio-s-vukovarskim-hosovcima-274166/?fbclid=IwAR2HrfU19_gcHX723P6rAyIxdhzYAdMx2sJk81xbxRhhXAnEUzk9pe55288

Izradite web-stranice besplatno!