DOBROSLAV PARAGA – 1. DIO – ANTIKOMUNISTIČKO DJELOVANJE

Ono po čemu bi ovaj čovjek trebao biti poznat leži u tome da nikada nije odustao od službe hrvatskom narodu, čak i kada mu je u životu bilo najteže. Možda je zaboravljen, ali je svojim djelima ispisao povijest i ona će ga pamtiti kao važnog hrvatskog političara i velikog državotvorca kojega je majka hrvatska rodila.Rođen je 9. prosinca 1960. godine u Zagrebu, kao sin Smiljana Parage i Arne rođene Pozaić. U Zagrebu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Potom je upisao studij prava i laičke teologije. Studij nije uspio završiti, jer ga je komunistička vlast 1980. godine uhitila, kada je imao tek 19 godina. Uhićen je zbog sastavljanja i potpisivanja peticije za amnestiju političkih zatvorenika u SFRJ. Peticiju je sastavio u lipnju 1980. godine. Zamislite koliko hrabrosti morate imati, da sastavite takvu jednu peticiju u totalitarnom komunizmu, u kojem su mnogi izgubili glave zbog svog "protunarodnog djelovanja." Bez obzira što je tek postao maloljetan, sastavljanje peticije i potpis na nju, imati će veliki utjecaj na njegovo zdravlje, i veliki dio vremena biti će izložen zlostavljanju i progonu. Peticija je imala snažan odjek u društvu. Potpisali su je brojni hrvatski uglednici: fizičar Ivan Supek, pjesnik Dobriša Cesarić, glavni urednik Glasa koncila Živko Kustić, književnik Ivan Dončević, slikar Andrija Maurović, kipar Frane Kršinić (rodom iz Lumbarde, mjesto na otoku Korčuli), publicist Franjo Tuđman, pjesnik Vlado Gotovac, ekonomist Marko Veselica, lingvist Dalibor Brozović, studentski lideri Ivan Zvonimir Čičak i Dražen Budiša, pravnik Zvonimir Puškarić, odvjetnik i predsjednik domovinskog HSS-a Tomislav Jugović, kardiolog Radovan Ivančić, radiolog Dušan Katunarić, književnik Novak Simić, filozof Franjo Zenko, filozofkinja Marija Brida, historiograf Zvonimir Kulundžić, crkveni povjesničar Juraj Kolarić i dr. Paraga bi peticijom oslobodio oko 2000 nevinih ljudi, uglavnom Hrvata i Albanaca. Peticija je od partijskog i državnog vodstva odbijena.Peticiju koju su potpisale 44 osobe, Paraga je poslao Predsjedništvu SFRJ u Beogradu i Konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji u Madridu, gdje je javno predočena ministru vanjskih poslova Josipu Vrhovcu, te je objavljenja u svjetskim medijima i emigrantskom tisku. Po nalogu Zdravka Mustača (šefa zagrebačke UDBE, koji je 2016. osuđen u Münchenu, zajedno s Josipom Perkovićem za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića), Paraga je uhićen 21. studenog 1980. godine, i pet dana držan u ćeliju mračaru bez prozora u Petrinjskoj. Tri dana nakon Paraginog uhićenja, uhićen je i njegov prijatelj i potpisnik peticije, hrvatski Židov Ernest Brajder. On je također doživio zločin. Dana 27. studenog 1980. pripadnici UDBE su ga bacili kroz prozor njegovog stana sa četvrtog kata u Novom Zagrebu. O samo Brajderu biti će više riječi u posebnoj objavi o njemu u nekoj drugoj prilici…Zbog svog čina sastavljanja peticije, Paraga je osuđen na 4 godine zatvora. Kao razlog za zatvaranje uzeta je "neprijateljska propaganda i suradnja s emigrantskim krugovima." Kaznu je izdržavao u Lepoglavi i na Golom otoku. Od te 4 godine u zatvoru (21.11.1980.-21.11.1984.), ukupno je 271 dan u samicama proveo bez hrane, grijanja, danjeg svjetla i kretanja, a na Golom otoku, sve to pod zemljom. Neprestano je premlaćivan, zlostavljan, prijetili su mu smrću, mučili ga hladnoćom i sondirali mu želudac. Naime, koliko su zlostavljana bila velika Paraga objašnjava činjenicom da je nakon izlaska iz zatvora proglašen potpuno nesposobnim za služenje vojnog roka. "A zna se da je JNA vrlo teško nekog proglašavala nesposobnim", izjavio je Paraga i dodao da je neophodno utvrditi i opseg fizički boli." – Hrvatsko Pravo. U prosincu 1980. godine u Zagrebu kriminalac iz Srbca kraj Banje Luke, Slobodan Nedeljković, slomio mu je nogu na pet mjesta bacivši mu klupu na nogu i skakući po njoj. U prvom šestomjesečju '82. godine, dok je bio na Golom otoku, višestruki ubojica Bruno Reketti obećaje mu zaštitu od ostalih zatvorenika. No, u nastupu pijanstva i posljedične iskrenosti Reketti mu priznaje da mu je rečeno da Paragu treba ubiti - kako bi sam bio pomilovan. Ono što je pijan rekao, Reketti je trijezan pokušao ostvariti: nožem ga je pokušao ubiti. Ipak, to mu nije pošlo za rukom. Za Paragu su u zatvoru reagirale brojne udruge za zaštitu ljudskih prava kao što su Helsinki Watch iz New Yorka, IGFM (Međunarodno društvo za ljudska prava) iz Frankfurta, Amnesty International iz Londona, koji ga je čak 2 puta proglasio zatvorenikom savjesti. Intervenirali su čak i ugledni svjetski političari, državnici i crkveni prelati, npr. francuski predsjednik Francois Mitterrand. Intervenirao je i čak sam papa Ivan Pavao II. Nakon što je Paraga odslužio kaznu, stavljen je pod danonoćnu prismotru i 24-satno praćenje od pripadnika UDBE, njezinih doušnika i suradnika. Oni su ga prisluškivali, snimali sve telefonske razgovore, otvarali i zapljenjivali poštanske pošiljke, ozvučivali stan i ostale prostorije u kojima bi Paraga boravio. Pripadnici UDBE znali su pojedince koji bi stupili u kontakt s Paragom ili razgovarali s njime zastrašivati i privoditi ih. Neki od njih su samo radi toga uhićivani i osuđivani. Dakle Paragi su se i dalje kršila ljudska prava, premda je izašao iz zatvora.Jugoslavija ga poziva na odsluženje vojnog roka u kaznenoj jedinici u Kninu. Pozvan je 13. veljače 1986., na dan kad je bivši ministar u vladi NDH, Andrija Artuković, izručen Jugoslaviji. Iz JNA, gdje je služio u kaznenoj jedinici, pušten je 14. svibnja, dan nakon što je Artuković osuđen. Zbog mučenja i zlostavljanja u zatvoru, Paraga istog tog svibnja podiže tužbu protiv SFRJ i SRH. Bila je to prva takva tužba koju je jedan takav politički zatvorenik predao sudu u cijeloj Istočnoj Europi, koja je bila pod patronom SSSR-a. Novinar Inoslav Bešker je u Vjesniku napisao: "čak i ako je deseti dio Paraginih tvrdnji o zlostavljanjima u zatvorima točan, to zahtijeva ispitivanje, koje može završiti javnom osudom krivaca." Značajnu javnu podršku Paragi je dao kardinal Kuharić u travnju 1987. prilikom uzkršnje propovijedi izjavivši: "Paraga je pobornik ljudskih prava koji ne optužuje nikoga, već samo zahtijeva da se brani čovjek, a Paraga je samo javno progovorio o zloupotrebama kojih je i sam bio žrtva." Zbog tužbe protiv države i zlostavljanja u zatvoru dao je intervju u dva dijela u slovenskom tjedniku Mladina i objavio članak "Kronika mog mučenja i patnje u zatvorima Jugoslavije od 21. studenog 1980. do studenog 1984." u slovenskoj reviji za književnost "Nova Revija". 1987. godine Paraga je zbog pisanja o zlostavljanju u zatvoru ponovno osuđen na zatvorsku kaznu. Ali ovaj put na uvjetnu zatvorsku kaznu od šest mjeseci i tri godine zabrane javnog nastupanja. Tijekom suđenja na zagrebačkom sudu bili su prisutni članovi najuglednijih svjetskih humanitarnih organizacija poput AI, HW, IHF, IGFM, kao i svjetske novinske agencije AP, DPA, AFP, Reuters, APA, RFI, te gotovo cijeli diplomatski kor zapadnih zemalja. Pratili su ga američki, britanski i njemački konzuli i diplomati. Brojne spomenute organizacije dale su podršku Paragi, te izvršili ogroman pritisak na SFRJ. Zbog tog pritiska Jugoslavija je bila prisiljena zatvoriti logor na Golom otoku. "Zbog velikog međunarodnog pritiska i zgražanja javnosti u cijelom svijetu nad okrutnim postupcima prema zatvorenicima na Golom otoku koji su iznijeti tijekom njegovog suđenja za navodno širenje lažnih vijesti, komunističke vlasti su na sjednici Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske od 20. srpnja 1987. godine u dogovoru sa saveznim vlastima u Beogradu, donijele odluku o zatvaranju Golog otoka do 31. 12.1988., što je provedeno i Goli otok je prestao postojati kao zatvor još u vrijeme jugoslavenske federacije." – Hrvatsko Pravo. Dakle, Dobroslav Paraga je zaslužan za zatvaranje Golog otoka!"…Tek je Paraga duboko u osamdesetim godinama razotkrio pravi, istinski i definitivni obraz golog otoka što je dovelo do njegovog zatvaranja…" – tjednik Mladina, Ljubljana 29.01.1988.Usprkos svemu temu, Paragi je policija oduzela osobnu iskaznicu kada se htio odjaviti iz Zagreba, pa je ostao bez ikakvih rasprava, jer mu je putovnica oduzeta još 1980. godine. Stoga, su mu Slovenci izdali osobnu iskaznicu i tako je tri godine živio u Sloveniji. Ponovno u travnju 1988., tijekom progonstva iz Hrvatske u Sloveniju, jugoslavenska vlada pokrenula je treći politički proces protiv g. Parage produživši uvjetnu kaznu na četiri godine sa zabranom bilo kakvog oblika javnog izražavanja i osudivši ga na šest mjeseci zatvora.Predsjednik Savezne Republike Njemačke (Zapadna Njemačka), Richard von Weiszäcker, čuvši za Paragin slučaj, pozvao ga je kao svog gosta na 40. obljetnicu Deklaracije o ljudskim pravima u gradu Bonnu. Međutim komunističke vlasti su mu opet uskratile putovnicu, stoga nije mogao otići u Bonn. Tek nakon poziva njemačkog predsjednika, 17 dnevnog štrajka glađu, prosvjeda kardinala Kuharića za Božić u zagrebačkoj katedrali 1988., javne izjave Društva slovenskih pisaca i beogradskog Odbora za obranu slobode misli i izražavanja izdana mu je putovnica. No, i ovaj put ga nisu pustili! Slovenskom je Sekretarijatu za unutarnje poslove osobno nalog izdao ondašnji predsjednik Slovenije Janez Stanovnik. Paraga tada ipak nije otišao u Njemačku, jer su se u Zagrebu i Beogradu protivili. Otputovao je ipak godinu poslije, kad ga je u srpnju 1989. godine primio predsjednik Weiszäcker.

Objavio: https://www.facebook.com/profile.php?id=61562929727106