DANKA DRAŽINA

2021-01-28

Kada su pripadnici IX. bojne HOS-a 114. brigade HV došli u obranu Škabrnje na današnji dan 1993. (a došli su s južnog bojišta na poziv Ante Gotovine), u to ih je mjesto iz Prkosa po noći uvela junakinja Domovinskog rata i hrvatska braniteljica Danka Dražina. Ratne 1991. godine ona je napustila fakultet da bi pomogla obrani svoga rodnog sela Škabrnje, od velikosrpske-JNA agresije i pobunjenih srbo-četnika. Nakon 18. studenoga i pokolja u Škabrnji, počelo je i njezino progonstvo. Iz susjednog Prkosa, mjesta na prvoj crti obrane, gledala je kako četnici ruše i pljačkaju Škabrnju. O tome je rekla:
''Uostalom, krajem siječnja je minirana i do temelja srušena crkva u Škabrnji. Gledali smo tu sistematičnost; spustili su se iz Biljana, dva puta je dizali u zrak, ukrali dva teška zvona od nekoliko tona koja do danas nisu pronađena. Potom su u ožujku iznova počinili masovan pokolj nad preostalim civilima, nad 15-ak staraca koji nisu htjeli u izbjeglištvo''.
A o pripadnicima IX. bojne HOS-a u obrani Škabrnje rekla je sljedeće:
''Oni su jedna posebna priča. Ja mislim da hrabrijih ratnika nisam vidjela. Imali su cilj, znali su u što ulaze, a to što rade činili su beskompromisno! Svaki dan im je bio opasan. Ili su ih ovi napadali topništvom i pješacima, ili su HOS-ovci napadali njih, sve dok se to nije pretvorilo u danonoćne borbe.''
Marko Skejo, zapovjednik HOS-ovaca:
''Kategorija ljudi u IX. bojni HOS-a, ja ih nazivam malo kroz šalu, to su bili "vučjaci", to su bili odani dragovoljci iz pravih hrvatskih obitelji i jedan dio "legionara", stranaca. Kroz IX. bojnu HOS-a prošlo je gotovo 60 legionara. Uglavnom ih je bilo od 10 do 15 koji su stalno ratovali s nami. Dominirali su Irci, bilo je Španjolaca, Engleza, Francuza, bilo je Nijemaca, Poljaka, Skandinavaca, bio je čak i jedan Nizozemac, pa jedan iz Ukrajine, pa i Rus jedan i tako. Naravno, poseban među njima bio je Irac, Tom Crowley! General Gotovina, naš vitez, on je 27. siječnja zvao osobno mene u zapovjedništvo 114. brigade na Popovu polju, u dubrovačkom zaleđu. Ja sam mu reka da nema problema. Da ne ispadnem sad prepotentan, mi nismo birali ratišta. Zapovijed smo poštivali i išli smo onako sa srcem, s voljom, jer znamo zašto smo došli, zašto smo tu. Ja sam mu odgovorio, da što se tiče ljudstva, da nema problema, ali da smo slabo naoružani i da bi trebalo još dopuniti opremu i municiju. On mi je obećao da će sve riješiti, da dođemo. Tako, mi smo se izmjestili, došli smo u Split sutra. Znači 28. siječnja, popopodne oko 4 sata smo došli u Sukošan. U Sukošanu smo dobili popunu municije i doveli su nas do Prkosa. Iz Prkosa u 11 sati noću dovela nas je ženska osoba, izviđač, Danka se zvala. Gledajući te noći tu mladu ženu koja nas je vodila od Prkosa do Škabrnje, ja sam bio na čelu te postrojbe, ona me duboko dirnula. Kad se sjetim te žene koja ide u noć, kako je gazila da smo je jedva stizali. Ja joj odajem sve vojne počasti za hrabrost i volju, pogotovo kad se sjetim kako su određeni ljudi bježali preko granice, krili se i nisu se odazvali u trenutku kad je hrvatski narod imao povijesnu šansu za obraniti stvorenu državu. U mišolovci Škabrnje bili smo 43 dana. Kad me general Gotovina pozvao na prvi sastanak, ja sam pitao: "Koliko ćemo biti u Škabrnji, da se znam organizirati?" On je rekao, kao što je i običaj bio, od 10 do 12 dana. Međutim, s obzirom da su se žestoke borbe vodile na cijelom području, očito nije bilo dovoljno snaga da nas se zamijeni. Tako da smo mi ostali 43 dana. U tih 43 dana, šta teže, šta lakše ranjenih, mi smo imali u IX. bojni HOS-a oko 20 ljudi.''