NISU ZABORAVLJENI

Danas, kad čujem da su to bili crnokošuljaši, bude mi teško: Ohran Merić - smrt mu nije bila laka

Autor

Tanja Belobrajdić

Iz Zagreba, iz Kozari puteva, isti dan, u Vukovar su otišla tri branitelja, dragovoljca: Ilija Ačkar, katolik, Ohran Merić, musliman i Vid Ivanić, pravoslavac. Sva trojica s jednom, istom mišlju i željom, braniti Hrvatsku u Vukovaru. Nakon zarobljavanja te puštanja iz srpskih koncentracijskih logora, kući se vratio samo Ilija Ačkar. 

I Ohran Merić i Vid Ivanić poginuli su kao pripadnici HOS-a koji su u Vukovar, kao dragovoljci, stigli krajem rujna 1991. godine. Od 58 hosovaca pristiglih u tri grupe, 25 ih je poginulo ili se vodi kao nestalo, a među njima, čak osmorica zarobljena su kao ranjenici u vukovarskoj bolnici te deportirani na farmu Ovčara gdje su nakon strašnog zlostavljanja pogubljeni.

Još uvijek se traga za posmrtnim ostacima tri pripadnika HOS-a, i to Jean-Michel Nicoliera – kao ranjenik ubijen je na stratištu Ovčara, Duška Bosanca Smeka – zarobljen je i ubijen pri pokušaju proboja u koji je krenuo nakon sloma obrane grada te Jadranka Anića Antića – Šnicle čiji se posljednji trag nakon zarobljavanja u vukovarskoj ratnoj bolnici gubi u Negoslavcima.

OglasŽene, ne gubite nadu! Pobijedite inkontinenciju urina za nekoliko dana, samo uzmite 1 gram prirodnog...Imate li računalo? Oslobodite se stresa uz najbolju PC igru ​​2025.!

Jučer, dana 10. srpnja, Ohrana Merić da je preživio pakao Vukovara i zločinačke ruke koje su mu kao ratnom zarobljeniku presudile, proslavio bi rođendan. No, mi, njegovi suborci, nismo ga zaboravili.

OglasTisuće vlasnika kuća i vikendica u Hrvatskoj koji žele solarnu elektranu ne znaju za ovu mogućnost i gube novacNadogradite svoj lik i postanite ultimativni junak Dominiona!

FOTO: Privatna arhiva/Screenshot

Bio je "pljunuti" Freddie Mercury!

Ohran Merić, najstariji od troje djece Magbule rođ. Hanušić i Muhameda Merića, rođen je dana 10. srpnja 1956. godine u Bijeljini, BiH. Osnovnu školu Žitnjak završio je u Zagrebu, kao KV vozač radio je u Badelu, tadašnjem JAT-u i PBZ-u, a u mladosti, amaterski je trenirao boks u Boksačkom klubu "Metalac". S Bosiljkom rođ. Marjanović vjenčao se 1978. godine, 1979. rađa im se prvi sin Edin te 1983. godine i mlađi sin Ademir.
O Ohranu Meriću, 1991. godine tek djevojčica, danas novinarka Snježana Vučković, napisala je:
"Ohrana Merića sjećam se u nekoliko kadrova. Živio je u kući preko puta moje, pa sam imala priliku gledati kako vježbanjem krati sate i to dižući neke improvizirane utege i udarajući u boksačku vreću. U majici bez rukava, crn, brkat, istetoviran i mišićav, meni znatno mlađoj djevojčici izgledao je velik… Najveći. Malo starije cure tvrdile su da je Ohran "pljunuti Freddie Mercury", pa su često šetkale mojom ulicom i bacale oko u dvorište mišićavog boksača. A on ih je, zaista, mogao birati. Jer, osim što je bio zgodan, bio je i vrlo duhovit, a u sebi je nosio bahatosti taman toliko da ženama postane neodoljiv. Postao im je još uzbudljiviji kad su čule da je za okladu naše cijelo stiješnjeno naselje kamionom prešao "u rikverc", a o tom suludom podvigu priča se i danas. Ipak, osvojila ga je samo jedna i ubrzo nakon što su dobili drugo dijete, oglasile su se sirene zlokobno najavljujući krvav rat".

FOTO: Privatna arhiva/Screenshot

U Vukovar je otišao u tenisicama i trapericama

U srpnju 1991., godine, Ohranov stariji brat Sakib otišao je na ratište kod Nove Gradiške, ali Ohran je želio otići u Vukovar ili Osijek, jer mu se činilo kako je tamo u tome trenutku ljudstvo najpotrebnije. Kada je početkom sljedećeg mjeseca od nekoga čuo informaciju kako se u Starčevićevom domu okupljaju HOS-ovci i dragovoljcima dijeli oružje, otišao se i sam prijaviti. Ohranov mlađi sin Ademir, prisjetio se:
"Sjećam se kao da je jučer bilo. Bio je kišoviti četvrtak, 26. rujan 1991. godine, oko 13 sati, brat je bio u školi, a ja kod kuće s mamom i bakom. Tata je došao na kratko i rekao mami da mu spremi neke stvari i pribor za brijanje. Mami i baki koje su plakale, ostavio je nešto novca i rekao da ide. Meni je rekao da kažem bratu kada dođe iz škole, da bude dobar i da slušamo mamu. Kada je otišao u Vukovar, tata je na sebi je imao gornji dio maskirne uniforme s remenom preko, traperice i bijele Adidas tenisice. Danas, kada čujem kako govore kako su to bili "crnokošuljaši", ustaše, bude mi jako teško. Moj tata je otišao na bojište u tenisicama i trapericama. I srcem".

O Ohranu Meriću, suborci su ispričali:
-"Ljudina, velikog srca, odličan borac", rekao je jedan od zapovjednika HOS-ovaca, Zvonimir Ćurković, a Igor Široki, dodao je: " Izuzetan... Sa srcem je došao u Vukovar, nije mogao sjediti u Zagrebu dok se ovdje ratuje... U rijetkim trenucima u kojim smo mogli predahnuti, kratio nam je vrijeme zanimljivim pričama iz mladosti. Bio je stariji od nas i ulijevao nam je neobično povjerenje.. .Razuman, pouzdan, ozbiljan.. .Na nas mlađe je doista djelovao umirujuće...".
Damir Markuš, još jedan od preživjelih hosovaca iz Vukovara, u svojoj knjizi o HOS-u u Vukovaru i Bogdanovcima "58", o Ohranu je zapisao:
"Na žalost, nakon ranjavanja više nije mogao držati pušku i odvezli smo ga u bolnicu... Kasnije smo uvidjeli koliko nam je takav bojovnik nedostajao... Ohranova djeca i obitelj ostali su bez hrabrog čovjeka, ali mogu biti ponosni na njega."

FOTO: Privatna arhiva/Screenshot

Voli vas vaš tata…

Ono što je zajedničko svima koji su govorili o Ohranu, bilo je, kako je Ohran često pričao o svojoj obitelji, posebno o djeci.
Ademir Merić ispričao je:
"U desetom mjesecu, poštar nam je donio telegram. U njemu je pisala samo jedna rečenica – 'Voli vas vaš tata'. Dugo sam nosio taj telegram u džepu, nosio sam ga i pokazivao po školi, da nam se tata javio. Bio sam jako sretan".
Kada je postalo jasno kako je obrana Vukovara slomljena, a ulazak srbo-četničkog agresora u centar grada tek pitanje sata, proboj je za Ohrana ostao jedini izlaz, budući da mu predaja nikada i nije bila opcija. Grupa s kojom je Ohran dana 18. studenoga 1991. godine krenuo u probo,j bila je najveća grupa branitelja i civila među kojima je bilo i djece, a koja se odlučila na taj opasan pothvat. Jedan od vođa te velike grupe bio i Nikica Burić Samoborac, zaigurno jedan od ključnih ljudi u obrani Sajmišta, dijela grada gdje su se svakodnevno vodile žestoke borbe, za svaku ulicu i kuću, gotovo psa u prsa, a u kojega je Ohran imao bezgranično povjerenje.
"Danas sam gotovo siguran da bi Ohran, da je ostao sa mnom preživio. Ne znam u kojem trenutku se sa, također HOS-ovcima, Draganom Pešom – Šiljom i Duškom Smekom – Bosancem, odvojio od grupe, bila je noć, 19. studeni, oko 3 ili 4 sata ujutro, kišica je rominjala, naša velika grupa se raspala na nekoliko manjih od kojih su mnogi bili otkriveni, zarobljeni ili pobijeni na licu mjesta, a za njih pretpostavljam kako su skrenuli lijevo prema Petrovcima koji su bili u neprijateljskim rukama i tamo upali u zasjedu. Ohran je bio odličan borac, posebno posljednjih dana, uvijek je bio uz mene i stalno je govorio ostalim suborcima kako zna da ga ja, ako bude ranjen, nikada neću ostaviti – s tugom je ispričao Burić.

FOTO: Privatna arhiva/Screenshot

Tajne zloglasnog "Plavog" podruma

Točan slijed događaja kako je zarobljen i ubijen Ohran Merić, do danas nije rekonstruiran. Jedan od preživjelih iz tzv. "Plavog podruma" u Petrovcima, zloglasnog mjesta gdje su zarobljeni branitelji mučeni i ubijani, a žene brutalno silovane, ispričao je Ohranovoj obitelji kako su podrum u kojem se i on već neko vrijeme nalazio zarobljen, doveli Ohrana i Dragana Pešu. Ispričao je kako je Ohran bio ranjen, na ruci je imao fiksator te kako ga je Ohran, budući da je i sam bio pretučen i slomljenih prstiju, hranio. Navest će kako je nakon dva dana u podrum ušao major JNA koji se predstavio imenom i prezimenom, te iz podruma izveo četvoricu koja su bila ranjena, navodno, kako bi ih odveli na liječenje.

Dana 2. listopada 2007. godine, na dijelu puta između Vukovara i Petrovaca, uz ribnjak, s lijeve strane ceste, preko puta deponije za odlaganje smeća, ekshumirani su posmrtni ostaci četiri branitelja, a identifikacijom, u lipnju 2011. godine utvrđeno je kako se radi o posmrtnim ostacima Ohrana Merića, Mije Bežana (1952.), Josipa Šeremeta (1954.) i Dragana Peše – Šilje (1970.).

FOTO: Privatna arhiva/Screenshot

Za one koji ne znaju što je bilo u Vukovaru

Dana 1. srpnja 2011. godine, u Zagrebu, na gradskom groblju Miroševac, uz vojne počasti i nazočnost njegovih suboraca iz HOS-a, kao i posljednjeg zapovjednika obrane Vukovara, brigadira Branka Borkovića, ispraćeni su i pokopani posmrtni ostaci Ohrana Merića.
Kada je mučki ubijen, Ohran Merić, sin, suprug, otac i brat, imao je trideset i pet godina.

Ohrane, nismo te zaboravili.

"I zato, ne smetaju meni naše bezimene ulice. Ali neću imati mira sve dok se na jednoj uličnoj ploči ne nađe ime fakina, sličnog Freddiju Mercuryju, onog što je lupao u boksačku vreću, lomio ženska srca, onog što je ratovao i na kraju časno za nas poginuo!" (S. Vučković)

Objavio:: https://direktno.hr/