Mehmed Alajbegović je bio pravnik i vladosborac. Rodio se u Bihaću 7. svibnja 1906., a umro je u Zagrebu 7. lipnja 1947. Djed i otac bili su mu gradonačelnici Bihaća. Obće srednje učilište je završio u Bihaću. Od godine 1928. živi u Zagrebu, gdje je diplomirao i godine 1934. doktorirao pravo. Tiekom sveučilištovanja je boravio u inozemstvu (Pariz) radi učenja jezika i usavršitbe u struci. Nakon sudskog pripravničtva, biva imenovan sudcem Kotarskog suda u Prozoru. Bio je radišan pravnik, jerbo je želio postati sveučilištni nastavnik šeriatskog prava, koje je učio na Visokom učilištu u Alžiru i završio godine 1940. Bio je sudac i tajnik Upravnog suda u Zagrebu od 1938. Za vrieme NDH radi u međudržavoslovnoj službi napustivši plaćeno nastavničtvo islamskog prava na Sveučilištu u Zagrebu. U kolovozu 1941. biva imenovan tajnikom u podvladi vanjskih poslova, a 27. siečnja 1942. obćim poslanikom u Munchenu. Pripadao je skupini muslimanskih vladosboraca uz Dž. Kulenovića. Podvladonoscem skrbi za postradale krajeve imenovan je 11. listopada 1943. Ta se podvlada brinula o smještaju u sigurnije prediele, prehrani i svemu ostalome za 300 000 izbjeglica iz raznih krajeva NDH, od kojih je većina bila islamske vjere, izbjeglih pried četničkim i komunističkim pokoljima, ponajviše iz iztočne Bosne, Hercegovine i Sandžaka. Početkom svibnja 1944. imenovan je podvladonoscem vanjskih poslova, i na toj dužnosti ostaje sve do svibnja 1945. Pratio je A. Pavelića u posjetu kod A. Hitlera 18. i 19. rujna 1944. Sudjeluje u pokušajima povezivanja vlasti NDH sa slovenskim i crnogorskim narodistima, okupljenima oko Leona Rupnika i Sekule Drljevića, ter sa srbijanskim narodistima i kraljistima oko Draže Mihailovića pried slom NDH, i stvaranja zajedničkog protukomunističkog saveza. Zagreb je napustio 6. svibnja 1945., zajedno s ostalim članovima Vlade, povlačeći se u Austriu, gdje se, nakon kraćega zadržavanja u Krumpendorfu, sklonio u Salzburg. Tu su ga 6. rujna 1945. savezničke jedinice uhitile i uputile u obližnje zatočeničko bivalište ,,Marcus W. Orr'' (Glasenbach). Ovako opisuje Milan Blažeković, tajnik poslanstva od NDH u Berlinu držanje od Alajbegovića u zatočištu:
,,Ako bih ga htio najkraće okarakterizirati, rekao bih, da je bio gospodin! Gospodin u svakom pogledu. Po vanjskom izgledu, mogao je svakog dana, svakog časa, izići iz logora na bilo kakovu priredbu u Salzburgu - samo bi još trebao staviti kravatu! Nikada se nije ni na što tužio, nikada ga nisam čuo nešto nepovoljno o drugome reći; nikada ga nisam čuo izreći ružnu riječ (...). U logoru pak nitko nikada nije o njemu nešto nepovoljna rekao. Kod Hrvata je bio obljubljen, a od Austrijanaca vrlo poštivan; nitko od njih nije kraj njega - u baraci ili van nje - prošao, a da ga ne bi pozdravio! Imao je samo jednu brigu. Opasnost od izručenja Jugoslaviji! I tu zabrinutost je vrlo diskretno podnosio, iako je bio svjestan, da izručenje znači zauvijek se odijeliti od obitelji, i smrt. Kako smo se 9. rujna 1946. u logoru rastali, više se ne sjećam. Svakako, bez ikakove dramatičnosti, jer je bio kuražan i - gospodin!''
Od tamo je 8. rujna 1946. izručen jugoslavenskim vlastima. Na pitanje iztražitelja UDB-e o razlozima sbog kojih je pristupio Ustaškom pokretu i prihvatio dužnost podvladonosca vanjskih poslova od NDH, Alajbegović je odgovorio:
,,Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili.''
U Zagrebu je podkraj svibnja izveden pried Vieće Vrhovnog suda NR Hrvatske, koje ga je 6. lipnja 1947. osudilo na smrt.
